Priopćenje za javnost 15. travnja 2013.

 

Glasnogovornica
Visokog upravnog suda Republike Hrvatske

Romina Bašnec, dipl. iur.

 

Povodom interesa javnosti Visoki upravni sud Republike Hrvatske objavljuje sljedeće anomizirane odluke suda.

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

 
Poslovni broj: Us-9216/2011-6

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

            Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda u upravnom sporu tužitelja Ž. S. I. K. (D.) iz N., D. 12, zastupanog po Državnom Tajništvu S. S., a ovaj po zakonskom zastupniku Državnom Tajniku K. T. B., tužitelja A. d.o.o. iz P., T. 15, kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik iz P., T. 15, tužitelja G.-I. M. d.o.o. iz B., G. u. 14, kojeg zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik iz Z., V. 9 i tužitelja M. V. iz O., V. d. C. 3/I, Republika I., kojeg zastupaju punomoćnici S. P., G. G. i V. D., odvjetnici iz R., J. t. 4, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II-942-01/11-01/806, urbroj: 514-01-11-1 od 9. kolovoza 2011., radi oglašavanja rješenja ništavim, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2013.

 

p r e s u d i o   j e

 

                    Tužbe se uvažavaju.

                        Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: UP/II-942-01/11-01/806, urbroj: 514-01-11-1 od 9. kolovoza 2011.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženog tijela, po službenoj dužnosti, oglašavaju se ništavim izrijekom navedena rješenja I.ž., Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostave B. od 16. listopada 1997., 16. lipnja 1998., dva rješenja od 13. srpnja 1999. (oba su rješenja iste klase i datuma, ali različitog sadržaja), 19. srpnja 2000., 6. travnja 2001. i 18. veljače 2002. (točka 1. izreke) te se konstatira da se poništavaju svi pravni učinci koje su ova rješenja proizvela (točka 2. izreke).

Navedenim prvostupanjskim rješenjima tužitelju Ž. D. iz D. – N., kao pravnom sljedniku na crkvenom i civilnom području B. s. u D. kod N. u I., daju se u vlasništvo (vraćaju) odnosno utvrđuje se pravo na naknadu za nekretnine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, na način detaljno opisan tim rješenjima.

Protiv osporenog rješenja tuženog tijela pokrenuli su upravne sporove tužitelj Ž. S. I. K. (D.), tužbom koja je zaprimljena u ovom Sudu pod brojem: Us-9216/2011, tužitelj A. d.o.o. iz P., tužbom zaprimljenom pod brojem: Us-9293/2011, tužitelj G.-I. M. d.o.o. iz B., tužbom zaprimljenom pod brojem: Us-9370/2011 i tužitelj M. V., tužbom zaprimljenom pod brojem: Us-9373/2011.

Kako ovi tužitelji svojim tužbama osporavaju zakonitost istog upravnog akta, to je, temeljem odredbe članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broJ: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. i 84/08.), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 53/91., 9/92. i 77/92.), Sud navedene predmete spojio radi zajedničkog rješavanja i donošenja zajedničke presude.

Tužitelj Ž. S.I. K. (D.) svojom tužbom osporava zakonitost pobijanog rješenja navodeći pravne razloge za pokretanje predmetnog upravnog spora te ističući kako ima legitimno pravo očekivati da su rješenja o denacionalizaciji zakonita. Ukazuje da je zahtjev za naknadu oduzete imovine podnesen unutar zakonskog roka propisanog Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi) te u obliku i prilozima propisanim tim Zakonom. Tijekom upravnog postupka denacionalizacije, prvostupanjsko tijelo je razmotrilo zahtjev za naknadu pa je u razdoblju od 1997. do 2002. godine donijelo sedam djelomičnih rješenja o naknadi u korist tužitelja. Tim odlukama tužitelj je, aktom državne uprave, stekao određena imovinska prava. Stoga je imao i ima legitimno pravo očekivati da prvostupanjsko tijelo poznaje pravo te da su sva navedena rješenja zakonita. Takvo legitimno očekivanje tužitelja osnaženo je i činjenicom što su prijeporna prvostupanjska rješenja, prije nastupanja njihove konačnosti i pravomoćnosti, dostavljena Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske i Državnom pravobraniteljstvu I. ž. na reviziju temeljem članka 70. Zakona o naknadi, dakle, tuženo tijelo je već provelo nadzor zakonitosti predmetnih akata. Prema tomu, nije moguće da je tuženo tijelo tek sada doznalo tko je bio „stvarni“ prijašnji vlasnik, jer se o tome jasno raspravljalo tijekom upravnog postupka pa je sve relevantne činjenice tuženo tijelo znalo, ili je u svakom slučaju bilo dužno znati, još u fazi provođenja revizije navedenih upravnih akata. Eventualni pak propusti državnih tijela Republike Hrvatske ne mogu sada, nakon više od deset godina, ići na štetu tužitelja, koji je većim dijelom već raspolagao predmetnim nekretninama te je iste ustupio trećim osobama koje su stekle imovinska prava u dobroj vjeri. Stoga se u slučaju pravomoćnosti osporenog rješenja postavlja pitanje odgovornosti za štetu prema navedenim trećim osobama, kako od strane tužitelja, tako i od strane Republike Hrvatske. Nadalje tužitelj ističe da se o zahtjevu za naknadu oduzete imovine, kojeg je tužitelj podnio nadležnom upravnom tijelu prvog stupnja, može rješavati isključivo unutar upravnog postupka, a činjenica da je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima, pri čemu se tužitelj poziva na odredbu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, moglo je eventualno biti razlogom za odbijanje zahtjeva za naknadu, što se nije dogodilo. U Zakonu o naknadi nigdje nije propisano da nema uvjeta za vođenje upravnog postupka i donošenje rješenja u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima. Kada bi takav stav tuženog tijela, naveden u osporenom rješenju, bio ispravan, tada bi trebalo oglasiti ništavim sva rješenja koja su prvostupanjska tijela donosila povodom zahtjeva za naknadu oduzete imovine talijanskih državljana „optanata“, i to uključujući odbijajuća rješenja upravnih tijela, jer se tuženo tijelo, kao razlog ništavosti, poziva na članak 128. stavak 1. točku 2. Zakona o  općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.). Nastavno iznoseći i druge razloge zbog kojih osporeno rješenje smatra na zakonu neutemeljenim, tužitelj zaključuje kako nema mjesta primjeni instituta oglašavanja rješenja ništavim kada se, nakon konačnosti i pravomoćnosti upravnog akta, eventualno utvrdi da je u konkretnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo (što uključuje međudržavne sporazume, zakone, podzakonske akte i ostalo pozitivno pravo Republike Hrvatske), zbog čega predlaže Sudu da njegovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Tužitelj ujedno uz tužbu prilaže ovlaštenje za zastupanje od 31. kolovoza 2011., kojim poziva da se sve daljnje odluke u ovom predmetu dostavljaju izravno A. n. u H.

Tužitelji A. d.o.o. P., G.-I. M. d.o.o. B. i M. V., u svojim tužbama pozivaju se i uz tužbe dostavljaju kupoprodajne ugovore odnosno zemljišnoknjižne izvatke iz kojih proizlazi njihova aktivna legitimacija u ovom upravnom sporu, uz obrazloženje da je Ž. S. I. K. iz D. prenijela na njih pravo vlasništva nekretnina koje su predmet prvostupanjskih rješenja navedenih u izreci osporenog rješenja. Imenovani tužitelji osporavaju zakonitost pobijanog rješenja iz razloga koji su već detaljno navedeni u tužbi tužitelja Ž. S.I. K. (D.), ističući u bitnom kako nisu ostvareni zakonski razlozi da se opisana prvostupanjska rješenja oglase ništavim, pri čemu se, između ostalog, pozivaju na konkretne odredbe Zakona o naknadi i Zakona o općem upravnom postupku koje su u predmetnom slučaju povrijeđene. Ukazujući i na štetu koju bi pretrpjeli ako bi osporeno rješenje postalo pravomoćno, tužitelji predlažu Sudu da njihove tužbe uvaži i osporeno rješenje poništi.

            Tuženo tijelo u odgovoru na tužbe ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbe tužitelja odbije.

            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Općinsko državno odvjetništvo u P., Građansko-upravni odjel, P., N. d. 2b, protivi se tužbama tužitelja, smatrajući da je osporeno rješenje doneseno sukladno pozitivnim propisima te da je isto na zakonu osnovano, slijedom čega predlaže Sudu da tužbe odbije kao neosnovane.

            Tužbe su osnovane.

            Tuženo tijelo je osporeno rješenje, doneseno po službenoj dužnosti, utemeljilo na odredbi članka 128. stavka 1. točki 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, kojom je propisano da će se rješenje oglasiti ništavim ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku (točka 2.) te ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće (točka 3.).

            Pri tomu tuženo tijelo primjenu citirane zakonske odredbe obrazlaže time da imovina na koju se odnose prvostupanjska rješenja navedena u izreci osporenog rješenja ne može biti predmetom naknađivanja suglasno odredbama Zakona o naknadi, jer se radi o imovini za koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima (članak 10. stavak 1. Zakona o naknadi), odnosno imovini koja nije prenesena u društveno vlasništvo, nakon čega zaključuje kako nije bilo uvjeta za vođenje upravnog postupka i donošenje rješenja o davanju predmetne imovine u vlasništvo (vraćanje) odnosno utvrđivanju prava na naknadu za istu Ž. D.            

            Takvo stajalište tuženog tijela, međutim, ovaj Sud ne može prihvatiti, jer nije na zakonu utemeljeno.

            Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je Ž. D. iz N. u zakonskom roku podnijela zahtjev za naknadu izrijekom opisanih nekretnina, temeljem članka 65. Zakona o naknadi te da je uz isti dostavila podatke i odgovarajuće isprave propisane člankom 66. i 67. citiranog Zakona.

            Prema pak odredbi članka 68. toga Zakona, postupak naknade za oduzetu imovinu provodi se po odredbama Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, s tim da se, sukladno članku 64. istog Zakona, zahtjev podnosi nadležnom Županijskom uredu prema mjestu gdje se nalazi imovina koja je predmet naknade.        

            Odredbom članka 71. Zakona o naknadi propisano je da se protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za naknadu oduzete imovine Ministarstvu pravosuđa može podnijeti žalba u roku 15 dana od dana dostave rješenja.

            Dakle, prema izričitim odredbama Zakona o naknadi, o zahtjevima za naknadu podnesenim temeljem odredaba tog Zakona rješava upravno tijelo u upravnom postupku pa je stoga neosnovano pozivanje tuženog tijela u obrazloženju osporenog rješenja na članak 128. Zakona o općem upravnom postupku. Ovaj Sud nalazi da prvostupanjska rješenja navedena u izreci osporenog rješenja nisu ništava ni iz ijednog razloga propisanog tom odredbom Zakona o općem upravnom postupku pa niti iz razloga navedenog u točkama 2. i 3. iste zakonske odredbe, a koje tuženo tijelo citira u osporenom rješenju.

            S tim u vezi nisu valjani niti razlozi materijalno-pravne  naravi na koje tuženo tijelo također ukazuje u osporenom rješenju, ističući da Ž. D. nije mogla steći, ni na koji način, pravo na naknadu za imovinu oduzetu B. s., niti se mogla legitimirati kao njegov pravni sljednik na crkvenom i civilnom području. Pri tomu tuženo tijelo posebno napominje da se ovdje radi o oduzimanju temeljem izrijekom navedenih odluka Kotarske agrarne komisije B., koje su donesene u postupku razrješenja agrarnih odnosa na području K.N.O. B., što znači da je oduzeto zemljište postalo vlasništvo obrađivača i članova njihovih obitelji, zbog čega isto ne može biti predmet naknade.

Navedeni razlozi, naime, ne čine ništavim prvostupanjska rješenja navedena u izreci osporenog rješenja, nego ukazuju da se ovdje radi o rješenjima kojima je povrijeđen materijalni zakon, a što bi takva rješenja činila nezakonitima. Nezakonitost pak rješenja sama po sebi nije razlog za oglašavanje takvih rješenja ništavim. Naime, na ništavost se, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba, bez ikakvog vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo navedeni. Pravomoćna rješenja koja nisu ništava, već su zbog njihove nezakonitosti samo pobojna, mogu se poništavati primjenom izvanrednih pravnih lijekova, unutar propisanih zakonskih, dakle prekluzivnih rokova, a koji su u konkretnom slučaju istekli prije donošenja osporenog rješenja.

            Radi navedenog, Sud nalazi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni članka 128. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku pa je, time što su prvostupanjska rješenja navedena u izreci osporenog rješenja oglašena ništavim pozivom na tu zakonsku odredbu, povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, koji Zakon se primjenjuje temeljem ovlaštenja iz članka 90. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12.), tužbe tužitelja uvažiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 U Zagrebu 21. ožujka 2013.

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

 
Poslovni broj: Us-9374/2011-9

 

 

 

            R J E Š E N J E

 

 

            Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda u upravnom sporu tužitelja L. I. H. A., F. a. M., G. G. 16, SR N., kojeg zastupa odvjetnik N. P. iz Odvjetničkog društva B., D. & P. iz Z., M. 24, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II-942-01/11-01/806, ur.broj: 514-01-11-1 od 9. kolovoza 2011., radi oglašavanja rješenja ništavim, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2013.

 

 

r i j e š i o   j e

 

            Tužba se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

            Osporenim rješenjem tuženog tijela, po službenoj dužnosti, oglašavaju se ništavim izrijekom navedena rješenja I.ž., Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostave B. te se poništavaju svi pravni učinci koje su ova rješenja proizvela. Navedenim rješenjima se Ž. D. iz D. – N., kao pravnom sljedniku na crkvenom i civilnom području B. s. u D. kod N. u I., daju u vlasništvo (vraćaju) odnosno utvrđuje pravo na naknadu za nekretnine opisane tim rješenjima, a oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

            Tužitelj u tužbi iznose razloge kojima opravdava aktivnu legitimaciju za pokretanje ovog upravnog spora, navodeći da je kreditna institucija (banka) sa sjedištem u SR Nj. te da nije bio stranka u upravnim postupcima koji su prethodili donošenju osporenog rješenja, ali ima pravni interes za pobijanje istog, jer su tim rješenjem povrijeđena njegova prava i neposredni osobni interesi utemeljeni na zakonu. Naime, dijelom nekretnina na koje se odnosi osporeno rješenje Ž. D. je u međuvremenu raspolagala i prenijela ih, temeljem različitih pravnih poslova, na različite pravne osobe pa je tako dio spornih nekretnina danas u vlasništvu društva G.-I. M. d.o.o. sa sjedištem u B., G. u. 14. Na opisanom dijelu spornih nekretnina tužitelj ima založno pravo temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i založnog prava na poslovnom udjelu od 6. prosinca 2007., koje je zasnovano radi osiguranja novčane tražbine u visini od 11.500.000,00 EUR-a s kamatama, na teret društva G.-I. M. d.o.o. Založno pravo tužitelja uknjiženo je u zk.ul.br. 1882 k.o. B., pod brojem Z-6712/07. S obzirom da se, sukladno članku 128. stavku 4. Zakona o općem upravnom postupku, u slučaju oglašavanja rješenja ništavim smatraju ništavim i pravni učinci tog rješenja, u konkretnom slučaju osporenim rješenjem tuženog tijela dovodi se u pitanje i valjanost i realizacija tužiteljevog založnog prava na nekretninama na koje se to rješenje odnosi. Stoga tužitelj smatra kako zbog ugroženosti njegovog založnog prava ima na zakonu zasnovan osobni interes podnijeti tužbu protiv osporenog rješenja i zahtijevati da se isto poništi. Nastavno tužitelj u tužbi detaljno iznosi i druge razloge zbog kojih smatra osporeno rješenje na zakonu neutemeljenim te predlaže Sudu da njegovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

            Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu navodi da je osporeno rješenje doneseno sukladno pozitivnim propisima te je na zakonu osnovano, protivi se tužbenim navodima tužitelja i predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Općinsko državno odvjetništvo u P., Građansko-upravni odjel, P., N. d. 2b, protivi se tužbi tužitelja, smatrajući da je osporeno rješenje doneseno sukladno pozitivnim propisima te da je isto na zakonu osnovano, slijedom čega predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

            Tužba nije dopuštena.

            Prema odredbi članka 30. stavka 1. točke 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 53/91., 9/92. i 77/92.), koji Zakon se u predmetnom slučaju primjenjuje temeljem ovlaštenja iz članka 90. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10. i 143/12.), sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očito da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili u njegov neposredni osobni interes utemeljen na zakonu (članak 12.).

            Tužitelj u upravnom sporu, u smislu članka 12. citiranog Zakona, može biti pojedinac, pravna osoba, organizacija, skupina osoba, naselje i sl., koji smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu.

            Iz navedenog, dakle, slijedi da pravo ili neposredni osobni interes ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen.

            Stoga se pitanje da li neka osoba ima svojstvo stranke u postupku mora prosuđivati prema materijalnom propisu iz kojeg za osobu proizlazi određeno pravo, obveza ili pravni interes.

            U postupku naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, koji se vodi temeljem odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.), položaj stranke u postupku, osim obveznika naknade i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, ima i ovlaštenik naknade, a to je, u konkretnom slučaju, prijašnji vlasnik odnosno osoba na koju je prijašnji vlasnik, temeljem valjanog pravnog posla, prenio vlasništvo nekretnine stečene pravomoćnim aktom u postupku naknade oduzete imovine.

            Kraj takvog stanja stvari, a imajući u vidu i navode tužbe, slijedi da status stranke u odnosu na nekretnine koje su predmet ove tužbe ima trgovačko društvo G.-I. M. d.o.o. iz B., koje je opisane nekretnine steklo kupoprodajom od Ž. D., kao prijašnjeg vlasnika kojem su u postupku naknade, pravomoćnim aktom, navedene nekretnine vraćene u vlasništvo.

            Slijedom izloženog, okolnost da na predmetnom zemljištu ima zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine, a koje pravo opterećuje nekretninu bez obzira na vlasničke odnose, po ocjeni ovog Suda, ne daje tužitelju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom upravnom sporu u smislu članka 12. Zakona o upravnim sporovima, što pak njegovu tužbu čini nedopuštenom, zbog čega je istu valjalo odbaciti.

            Trebalo je stoga, temeljem članka 30. stavka 1. točke 3. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

             

U Zagrebu 21. ožujka 2013.

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

 
Poslovni broj: Us-3676/2010-13

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

            Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda u upravnom sporu tužitelja Ž. D. (B. p. i p.) iz N., kojeg zastupa punomoćnica Lj. B., odvjetnica iz O., B. 16, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II-942-01/03-01/945, urbroj: 514-04-02-03/1-09-3 od 24. studenoga 2009., radi naknade za oduzetu imovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2013.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

                    Tužba se odbija.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženog tijela, povodom žalbe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, poništava se djelomično rješenje Ureda državne uprave u I. ž., Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave B., klasa: UP/I-943-01/97-01/48, urbroj: 2163-07/03-03-19 od 10. srpnja 2003. i ujedno rješava na način da se odbija zahtjev za naknadu ili povrat Ž. D. iz D. – N. u odnosu na sljedeće nekretnine: k.č.br. 1164, 1196, 1162, 1293/1, 1165, 1197, 1198, 1195, sve k.o. N. (točka 1. izreke) te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove (točka 2. izreke).

Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem Ž. D. iz D. – N., kao pravnom sljedniku na crkvenom i civilnom području B.s. u D. kod N. u I., daje se (vraća) u vlasništvo poljoprivredno zemljište opisano naprijed navedenim katastarskim česticama (točka I izreke), određuje se da je obveznik naknade (vraćanja) Republika Hrvatska (točka II izreke), da će Zemljišno-knjižni odjel Općinskog suda u B., nakon pravomoćnosti ovog rješenja, provesti po službenoj dužnosti promjenu zemljišno-knjižnog stanja sukladno točki I ovog rješenja (točka III izreke) te da će se o troškovima postupka donijeti poseban zaključak (točka IV izreke).

Tužitelj u tužbi protiv osporenog rješenja navodi kako se tuženo tijelo u obrazloženju tog rješenja poziva na pravni osnov oduzimanja, konkretno Odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u B., broj: 684/47 od 1. veljače 1947., pri čemu zaključuje kako prednici podnositelja zahtjeva, na ovom području nije ništa oduzeto primjenom propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Iz ovakvog obrazloženja sasvim je očito da tuženo tijelo nije u spisima uočilo dokaz, konkretno citiranu Odluku navedene Kotarske agrarne komisije od 1. veljače 1947. godine, u kojoj decidirano, u točki 38., stoji: „Općoj narodnoj imovini pod upravom Mjesnog N.O.-a  D. – ukupno 109 ha“. Stoga tužitelj pobija osporeni akt tuženog tijela u cijelosti iz razloga što tuženo tijelo nije primijenilo odredbe članka 7., 9. i 135. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi), u članku 2. stavku 1. taksativno navodi propise na temelju kojih se prijašnjem vlasniku oduzete imovine utvrđuje pravo na naknadu. Tako je u točki 18. članka 2. Zakona o naknadi decidirano naveden propis – Odluka o uređenju agrarnih odnosa i poništenju dražbi na području N.O. za I., slijedom čega je navedena Odluka zakonski osnov prema kojem prijašnji vlasnik ima pravo na povrat oduzete imovine. U konkretnom slučaju, a i u svim drugim slučajevima, sve nekretnine u vlasništvu Katoličke crkve, pa i pravnom predniku tužitelja, oduzete su bez naknade te uknjižene kao općenarodna imovina. Tuženo tijelo nije imalo u vidu povijesni zemljišno-knjižni izvadak Općinskog suda u B., dok je to očito učinilo prvostupanjsko tijelo u svom rješenju te utvrdilo da se prvobitno radilo o općenarodnoj imovini, dok je po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu od 27. svibnja 1954. godine, kada je obavljena tzv. Druga agrarna reforma, općenarodna imovina dana PIK-u Umag na korištenje (ostala je društveno vlasništvo), jer predmetno zemljište nije nikada bilo upisano u zemljišnim knjigama kao vlasništvo privatnih fizičkih osoba – napoličara. Slijedom navedenog, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi sve oduzete nekretnine koje su predmet povrata bile su u društvenom vlasništvu, a ne u vlasništvu trećih fizičkih osoba. Tužitelj kao bitno ukazuje da je prvostupanjsko tijelo 1998. godine već donijelo djelomično rješenje kojim tužitelju utvrđuje pravo na naknadu odnosno daje u vlasništvo određene nekretnine, koje su oduzete predniku tužitelja temeljem iste Odluke Kotarske agrarne komisije B. Navedeno tužitelj smatra relevantnim zbog toga što je tuženo tijelo zauzelo različito pravno stajalište o istoj činjeničnoj i pravnoj stvari. Također dodaje da je osporeni akt u suprotnosti s odredbama Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, jer se, prema članku 3. navedenog Ugovora, Republika Hrvatska obvezala Katoličkoj crkvi (tužitelj je u sastavu Katoličke crkve) vratiti imovinu koja je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže Sudu da njegovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

            Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u osporenom rješenju te predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije.

            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u B., Građansko-upravni odjel, B., Trg Slobode 4, nije ovom Sudu dostavila odgovor na tužbu.

            Tužba nije osnovana.

            Sud u cijelosti prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da to tijelo nije povrijedilo zakon tužitelju na štetu kada je, povodom žalbe zainteresirane osobe, pravilnom primjenom članka 243. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91. i 103/96.), poništilo prvostupanjsko djelomično rješenje od 10. srpnja 2003. i ujedno odbilo zahtjev tužitelja za naknadu odnosno povrat opisanog poljoprivrednog zemljišta, pri čemu se osnovano pozvalo na odredbe članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi.

            Naime, citiranom zakonskom odredbom propisano je da se ovim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

            Iz podataka sveza spisa neprijeporno proizlazi da je predmetno zemljište oduzeto od samostana B. D. temeljem Odluke Kotarske agrarne komisije B., broj: 684/47 od 1. veljače 1947., a koja činjenica se tužbom niti ne osporava. U citiranoj Odluci jasno je navedeno da se istom razrješuje napoličarski odnos između vlasnika samostana B. i izrijekom imenovanih zemljoradnika obrađivača, između ostalog i za poljoprivredno zemljište koje je predmet ovog postupka, odnosno da se opisane nekretnine oduzimaju vlasniku bez ikakve odštete i besteretno dosuđuju u vlasništvo niza zemljoradnika obrađivača koji su nastavno u toj Odluci poimence nabrojani (točka I i II izreke).

            S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje u predmetnoj upravnoj stvari, i po ocjeni ovog Suda, tuženo je tijelo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđivanje prava na naknadu za opisane nekretnine temeljem naprijed citiranog Zakona o naknadi, jer se ne radi o imovini koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti i prenesena u društveno vlasništvo, već o imovini na kojoj su ukidanjem agrarnih odnosa feudalnog karaktera raniji obrađivači i članovi njihovih obitelji postali vlasnici te imovine.

            Slijedom izloženog, navod tužitelja da je predmetno zemljište oduzeto temeljem Odluke koja predstavlja propis iz članka 2. točke 18. Zakona o naknadi, iako točan, u konkretnom slučaju nije pravno relevantan, jer tom Odlukom zemljište nije oduzeto radi prijenosa u društveno vlasništvo na način kako to propisuju odredbe Zakona o naknadi, već su time konačno razriješeni odnosi feudalnog karaktera te je zemlja nakon oduzimanja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača.

            Kraj takvog stanja stvari, neosnovano tužitelj u tužbi ukazuje da se ovdje radi o imovini koja je prenesena u društveno vlasništvo, jer za takvu tvrdnju nema podloge u podacima sveza spisa. Okolnost pak da je navedena imovina prije stupanja na snagu Zakona o naknadi bila u društvenom vlasništvu također nije pravno odlučna za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja, jer eventualne promjene statusa predmetnog zemljišta nastale nakon 1947. godine nisu stvar ovog postupka, u kojem je isključivo odlučeno o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu imovine oduzete naprijed navedenom Odlukom Kotarske agrarne komisije B. od 1. veljače 1947. godine, konkretno o uvjetima za ostvarenje prava iz Zakona o naknadi.

            Radi navedenog, Sud nije našao osnove osporeno rješenje, uz obrazloženje kakvo je njime dato, ocijeniti nezakonitim.

Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91., 9/92. i 77/92.), a sukladno ovlaštenju iz članka 90. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12.), tužbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 21. ožujka 2013.

 

 

 

 

 

 

Priopćenje za javnost 29. kolovoza 2012.: demanti predsjednika Udruge Hrvatskih sudaca na članak objavljen na portalu „indeks.hr“

 

 

Priopćenje za javnost 28. kolovoza 2012.

 

Povodom otvorenog pisma odvjetnika Vladimira Gredelja objavljenog na internetskom portalu indeks.hr dana 28.kolovoza 2012., a vezano uz informaciju objavljenu na istom portalu dana 6.kolovoza 2012.godine, ističem kako slijedi:

 

U otvorenom  pismu  pod naslovom  „Bivši vlasnici zemlje na Prevlaci: Građevinski lobi uz pomoć države i DORH-a oteo nam je zemlju“, a u dijelu u kojem se citira izjava predsjednika  Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Ante Galića koja glasi: „Na sudu ima jedno vijeće, koje je na dispoziciji Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske“, priopćujem kako navedenu izjavu nikada nisam dao. Obzirom na opetovano objavljivanje moje navodne izjave molim Vas da objavite ovaj ispravak jer se ovakvim konstruiranim i izmišljenim izjavama diskreditiraju predsjednik  i suci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

                                                                                                   Ante Galić,

                                                                Predsjednik Visokog upravnog suda Republike Hrvatske

 

Priopćenje za javnost 30. prosinca 2011.

Dana 1. siječnja 2012. počinju s radom prvostupanjski upravni sudovi u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Upravni sud Republike Hrvatske nastavlja s radom kao Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Upravni sud u Zagrebu

Telefon: +385 (1) 6011 312

Telefon: +385 (1) 6011 320

Telefax: +385 (1) 6011 300

Adresa: Avenija Dubrovnik 6 i 8

v.d. predsjednika Suda: Boris Marković

mail: kontakt@uszg.pravosudje.hr

 

Upravni sud u Splitu

Telefon: +385 (21) 440 771

Telefax: +385 (21) 440 760

Adresa: Put Supavla 1

v.d. predsjednika Suda: Sanda Crljen Ivančić

mail: Upravnisud.Split@usst.pravosudje.hr

 

Upravni sud u Osijeku

Telefon: +385 (31) 554 561

Telefax: +385 (31) 554 560

Adresa: Županijska 5

v.d. predsjednika Suda: Božidar Horvat

 

Upravni sud u Rijeci

Telefon: +385 (51) 499 600

Telefax: +385 (51) 499 601

Adresa: Barčićeva 3

v.d. predsjednika Suda: Alen Rajko

 

 

Priopćenje za javnost 28. rujna 2010.

Glasnogovornik
Upravnog suda Republike Hrvatske
Mislav Kolakušić, dipl. iur.

Povodom interesa javnosti Upravni sud Republike Hrvatske objavljuje slijedeću anomiziranu odluku Suda.

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Us-10257/2006-6

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E!

 P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ivice Kujundžića  kao predsjednika vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Ane Berlengi Fellner kao članica vijeća, te sudske savjetnice Lidije Ravlić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. P. i Ž. H. iz Z., zastupanih po punomoćnici Z. Z. B., odvjetnici u Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/05-01/1056, ur.broj: 514-03-07/1-06-2 od 27. srpnja 2006., radi naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2010.,

p r e s u d i o    j e

         Tužba se uvažava.

                 Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/05-01/1056, ur.broj: 514-03-07/1-06-2 od 27. srpnja 2006.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem odbijena je žalba Đ. P., Z. i Ž. H. izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravnopravne poslove, Prvog područnog odsjeka, klasa: UP/I-942-01/97-02/930, ur.broj: 251-18-02/202-05-08 od 23. lipnja 2005., a kojim je odbijen zahtjev za povrat dvosobnog stana u podrumu zgrade u Z., K. 21., te zahtjev za povrat izgrađenog građevinskog zemljišta kč.br. 992/4 površine 992 m2  k.o. Grad Z. (točka 2. dispozitiva) te je točkom 3. dispozitiva određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelji osporavaju zakonitost rješenja te u bitnome navode kako u cijelosti ostaju kod navoda iz žalbe koju smatraju sastavnim dijelom tužbe te dodaju kako je u postupku valjalo utvrditi činjenično stanje odnosno postojanje ili nepostojanje određene stvari – nekretnine te je jedino na temelju tako valjano utvrđenog činjeničnog stanja moguće primijeniti materijalni propis na koji se tuženo tijelo poziva odredbom članka 7. Zakona o naknadi. Ističu kako tuženo tijelo osporenim rješenjem ne samo da potpuno i u cijelosti ignorira postojeće činjenice jer ih ne želi u postupku utvrđivati već i pravni status nekretnine i ocjenu postojeće dokumentacije vrši suprotno zakonskim odredbama pokazujući pri tome da ili ne poznaje zakon ili ga u ovoj pravnoj stvari ignorira u korist trećih osoba na štetu tužitelja. Ističu da se tuženo tijelo poziva na dopis Grada Z. predstavljajući ga kao odluku nadležnog stambenog tijela donesenog u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima. Ističe kako je Zakonom o stambenim odnosima jasno određeno tko je jedini bio nadležan utvrđivati da li se skup prostorija smatra stanom ili ne te pri tome vrlo jasno određeno tko se po tom zakonu smatra stambenim organom. Sukladno navedenom zakonu to bi bilo upravno tijelo nadležno za stambene poslove pa stoga dopis Komisije za stambene odnose grada Zagreba prihvaćati kao upravni akt znači ili nepoznavanje zakonskih odredbi ili ignoriranje materijalnih propisa na teret tužitelja.

Stoga predlažu da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo dostavilo je spise predmeta i u odgovoru na tužbu navelo kako u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže da Sud tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da su tužitelji podnijeli zahtjev, za povrat dvosobnog stana u podrumu zgrade u Z., K. br. 21., te građevinskog zemljišta na kojem je sagrađena stambena kuća i to kč.br. 992/4 površine 992 m2 upisane u zk.ul. 8627 k.o. Grad Z., a koja nekretnina temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO Č., Grad Z. broj: KN-1752/59 od 20. siječnja 1960. nacionalizirana i postala društveno vlasništvo.

Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se tuženo tijelo poziva na odredbu članka 7. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02- dalje Zakon o naknadi) kojom je propisano da se odredbe ovog Zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona,  a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji.

Pri tome se tuženo tijelo kao i prvostupanjsko tijelo poziva na zapisnik Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva od 2. travnja 1996., kojim je utvrđeno da se u dvosobnom podrumskom stanu pojavljuje vlaženje zidova od poda do visine 15 cm zbog čega su uništeni podovi u dnevnom boravku i sobi, da sanacija predmetnog stana nije moguća zbog podzemnih voda kao i neriješene kanalizacijske mreže i odvodnje vode te da stoga taj stan nema ni minimalne tehničke uvjete za stanovanje. Također se poziva i na obavijest Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva  Gradskom poglavarstvu Grada Z., Komisiji za stambene odnose, dopis klasa: 370-01/96-01/606 od 5. travnja 1996., da se predmetni stan (u kojem je stanarsko pravo imala B. Š.), s obzirom da ne ispunjava minimalne tehničke standarde stanovanja, briše iz evidencije stanova dok je stanarki dodijeljen drugi odgovarajući stan na korištenje, a što je utvrđeno u Odluci o davanju stana na korištenje od 4. travnja 1996. Na temelju tako utvrđenih činjenica tuženo tijelo zaključuje da je navedeni stan odlukom nadležnog tijela, s obzirom da ne ispunjava minimalne tehničke uvjete stanovanja, brisan iz evidencije stanova te više pravno ne postoji.

Međutim, po ocjeni ovog Suda, činjenica da je Gradsko poglavarstvo grada Z., Komisija za stambene odnose svojim dopisom od 5. travnja 1996., obavijestilo Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo da predmetni stan briše iz evidencije stanova te činjenice da je Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo na navedeni način postupilo (što proizlazi iz dopisa istog, klasa: 371-05/96-04/476, ur.broj: 251-319-05-96-02 od 3. srpnja 1996., a koji prileži svezi spisa), nije dostatno za zaključak da predmetni stan, u smislu citirane odredbe članka 7. Zakona o naknadi, u naravi ne postoji.

Ovo tim više što u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije proveden niti očevid na licu mjesta, a kojim bi se neposrednim opažanjem utvrdila sporna činjenica.

Imajući u vidu navedeno, osporenim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

Stoga će u postupku nakon ove presude tuženo tijelo provesti postupak na način da će utvrditi ovu pravnu odlučnu činjenicu, po potrebi izvršiti očevid na licu mjesta te nakon tako provedenog postupka donijeti odgovarajuću odluku.Trebalo je stoga temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti, s time da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se prema odredbi članka 62. istog članka Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba u pogledu postupka.

 

U Zagrebu, 1. rujna 2010.

Priopćenje za javnost 16. srpnja 2010.

Glasnogovornik
Upravnog suda Republike Hrvatske
Mislav Kolakušić, dipl. iur.


Upravni sud RH je danas u 14,30 sati, otpremio presude Us-2609/2009-10, Us-2719/09-8 i Us-6558/09-25 od 08. srpnja 2010. u svezi rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH od 29. siječnja 2009. i 23. travnja 2009.

Rečenim presudama odbijene su tužbe protiv osporenih rješenja kojima su odbijene žalbe tužitelja, izjavljene protiv lokacijske dozvole Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 25. studenog 2008., kojom se, povodom zahtjeva Grada Zagreba, utvrđuju uvjeti za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice – izgradnju ulazno-izlazne rampe, izgradnju energetskog kanala te izgradnju nove podzemne transformatorske stanice na dijelu kč.br. 3025 k.o. Centar.

Sud je tijekom ocjene zakonitosti postupka izdavanja predmetne lokacijske dozvole, utvrdio da nisu povrijeđene procesne niti materijalne odredbe meritornih propisa te je ista stekla svojstvo pravomoćnosti.

Odluke se sukladno zakonskim propisima priopćavaju javnosti nakon njihove otpreme te se u anomiziranom obliku mogu pronaći u nastavku teksta.

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Us-2609/2009-10

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E!

P R E S U D A

            Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca u upravnom sporu tužiteljice D. Š. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. Š. iz Z., tužitelja Lj. D., S. Ž., M. H. Š., M. M., Ž. P., J. Š. i D. B., svi iz Z., tužitelja J. H. iz Z., tužitelja Osnovne Škole J. J. S. iz Z., te tužitelja T. S. i S. V. P. iz Z., koje zastupa Z. Z. B., odvjetnica iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/08-02/1742, ur. broj: 531-04-1-09-2 od 29. siječnja 2009., radi lokacijske dozvole, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2010.

p r e s u d i o   j e

Tužbe se odbijaju.

Obrazloženje

            Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijaju se žalbe tužitelja izjavljene protiv lokacijske dozvole Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, broj: 644/08, klasa: UP/I-350-05/2008-01/862, ur.broj: 251-13-21/102-08-29 od 25. studenog 2008., kojom se, povodom zahtjeva Grada Zagreba, utvrđuju uvjeti za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice – izgradnju ulazno-izlazne rampe, izgradnju energetskog kanala i izgradnju nove podzemne transformatorske stanice 10 (20)/0,4 kV, 3x 2000 kVA oznake NTS 1023  Cvjetni prolaz 1, na dijelu kč.br. 3025 k.o. Centar.
            Protiv osporenog rješenja tuženog tijela pokrenuli su upravne sporove tužiteljica D. Š., tužbom koja je zaprimljena u ovom Sudu pod brojem Us-2609/2009, tužitelji Lj. D. i dr., tužbom zaprimljenom pod brojem Us-2721/2009, tužitelj J. H., tužbom zaprimljenom pod brojem Us-2722/2009, tužitelj Osnovna škola J.J. S., tužbom zaprimljenom pod brojem Us-2723/2009 i tužitelji T. S. i S. V. P., tužbom zaprimljenom pod brojem Us-3017/2009.
            U tužbi pod brojem Us-2609/2009, tužiteljica  D. Š. u bitnom ističe da tuženo tijelo kod donošenja svoje odluke nije uzelo u obzir činjenicu da je o ovom predmetu, na prethodno rješenje tuženog tijela pokrenut 7. studenog 2008., tužbom, upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, a što je u žalbi protiv lokacijske dozvole 644/08 posebno naglašeno. Nadalje, tuženo tijelo zanemaruje činjenicu da je lokacijska dozvola podređena projektu HOTO GRUPE koji unutar cijelog bloka Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva ima namjeru izgraditi stambeno-poslovni kompleks s garažama, koje se grade u dubinu od cca 21 m, za koje je predviđen ulaz iz Gundulićeve za interventna vozila kroz kolni ulaz zgrade Gundulićeva 5., a za sva ostala vozila preko kolne rampe iz Varšavske ulice, s tim da nigdje nije posebno naznačeno s kojim brojem vozila se računa odnosno koliko će PGM imati te podzemne garaže. Također tuženo tijelo nije uzelo u obzir niti činjenicu da se na parceli 2237 nalazi još uvijek ključna građevina sa svim ostalim pratećim građevinama, kojima je vlasnik i koje koristi  Stomatološki fakultet, te da, s obzirom da nije riješena nova zgrada Stomatološkog fakulteta, to znači da se u ovom trenutku neće ništa ni graditi, pa se tako prolaz „Cvjetni trg“ ne može realizirati, jer ne vodi nikamo, kao što niti ulazno-izlazna rampa ne vodi nikamo, jer je ulaz za vozila u taj kompleks predviđen ispod zgrade Varšavska 6., u kojoj još uvijek nisu riješeni vlasnički odnosi. Tužiteljica osporava i sadržaj elaborata „Prometno i funkcionalno rješenje priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici“, izrađen po Institutu prometa i veza, za koje tvrdi da je napravljen na brzinu te da mu  manjka znanstvena istinitost dokaza, što bazira na tvrdnji iz navedenog elaborata koja nije ničim dokazana, a kojom se zaključuje kako je iz svih rezultata vidljivo da su nove parkirališne površine u analiziranoj zoni više nego nužne, pri čemu se zaboravlja činjenica da u radijusu od 500 m postoje dvije garaže koje su uglavnom prazne. Tužiteljica u ovom trenutku ne vidi niti jedno realno prometno rješenje, koje bi bilo opravdano, jer je promet u Gundulićevoj ulici, a naročito na križanju s Ilicom, već sada toliko zagušen da ulazno-izlazna rampa u Varšavskoj to stanje može samo pogoršati, zbog čega predlaže Sudu da njenu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            Tužiteljica Lj. D. i drugi tužitelji iz V. ul. 2 navedeni uz nju, u uvodu ove presude, tužbom pod brojem Us-2721/2009 osporavaju pobijano rješenje u bitnom ističući kako ne postoji javni interes koji bi opravdavao deniveliranje Varšavske ulice zbog ulaska u unutrašnjost bloka Ilica – Preobraženska - Preradovićeg trg – Varšavska - Gundulićeva, pri čemu citiraju članak 59. Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, pozivajući se ujedno i na zaključak Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes u području Konačnog prijedloga DPU Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska - Gundulićeva, a kojim je Gradsko poglavarstvo prekoračilo svoje ovlasti na direktnu štetu suvlasnika i korisnika susjednih nekretnina, ali i građana grada Zagreba. Tužitelji u tužbi nastavno iznose razloge zbog kojih smatraju kako zahvati u prostoru navedeni u tom Zaključku nisu uopće relevantni za građane Zagreba, niti su od javnog interesa, već se isključivo radi o pojedinačnom interesu investitora kojim je povrijeđen javni interes. Tužitelji također smatraju da je donošenje takvog akta u nadležnosti Gradske skupštine, a ne Gradskog poglavarstva, koje je nadležno samo za utvrđivanje prijedloga takvog zaključka. Stoga je, po mišljenju tužitelja, tuženo tijelo bilo dužno utvrditi da za predmetni zahvat u prostoru kakav je predložen Idejnim projektom nije utvrđeno postojanje javnog interesa, slijedom čega je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole trebalo odbiti, jer je protivan članku 59. GUP-a Grada Zagreba i Statutu grada Zagreba. Daljnja nepravilnost ogleda se u tome što lokacijskom dozvolom, broj: 644/08, nije ponuđeno rješenje prometnih problema koji se potenciraju izgradnjom garaže u bloku. Za predmetnu lokacijsku dozvolu izrađeno je novo „Prometno i funkcionalno rješenje ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici“, koje je trebalo ukloniti nedostatke utvrđene u prvoj lokacijskoj dozvoli, koja se temeljila na „Studiji prometnog povezivanja Gornjeg Grada s  Donjim Gradom u središtu Zagreba“, što međutim nije učinjeno, jer niti to novo rješenje ne zadovoljava minimum stručnih kriterija, koje nastavno tužitelji u tužbi navode (bavi se samo automobilskim prometom ne vodeći računa o tramvajskom prometu na Ilici, puno je netočnih podataka i pogrešnih interpretacija činjenica, jer ne analizira prometno opterećenje i potrebe za parkirnim mjestima nakon što je otvorena garaža na Tuškancu, ne uzima u obzir sinergijski utjecaj pješaka i vozila na prometno opterećenje u Gundulićevoj ulici i sl.). Iz toga je očito kako je cilj izrade prometnog rješenja bio u isključivoj funkciji zadovoljenja forme, bez ikakve želje za utvrđivanjem stvarne prometne situacije na promatranom području. Nadalje, tužitelji smatraju da je za preuređenje Varšavske ulice potrebno provesti urbanističko-arhitektonski natječaj, a što je određeno odredbom članka 59. GUP-a grada Zagreba, te dodatno člankom 108. stavkom 4. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kojim je propisano da će u postupku izdavanja lokacijske dozvole nadležno tijelo grada pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, što je u ovom slučaju propušteno učiniti. Izgradnjom rampe, za koju je izdana predmetna lokacijska dozvola, nesporno će se smanjiti i kvaliteta života u Varšavskoj ulici, kao i vrijednost okolnih nekretnina, jer će predmetni promet stvoriti novi izvor onečišćenja zraka radi ispušnih plinova i buke. Tužitelji također ističu kako su duboki podzemni iskopi i izgradnja na ovoj lokaciji posebno rizični zbog specifičnih geotehničkih i hidroloških uvjeta, jer potezom Ilice prolazi geotektonski rasjed koji svaku izgradnju većeg kapaciteta sa dubokim podzemnim iskopima čini izuzetno rizičnom, posebno za starije zgrade bez armirano-betonske konstrukcije. U podzemlju bloka i Varšavske ulice prisutne su podzemne vode tako da su velike oscilacije u razini podzemnih voda, što uzrokuje česte poplave u podrumima okolnih zgrada, pa tako i zgrade tužitelja, slijedom čega tužitelji smatraju opravdanom svoju bojazan da izgradnja predmetne ulazno-izlazne rampe povećava mogućnost narušavanja stabilnosti zgrada, pucanja zidova ili urušavanja okolnih zgrada. Tužitelji također smatraju kako se lokacijska dozvola nije mogla izdati za nešto što nije samostalna uporabna cjelina, pri čemu citiraju članak 106. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, zaključujući kako je predmetnom lokacijskom dozvolom grad Zagreb, suprotno toj odredbi, proglasio zahvatom u prostoru nešto što po svojoj naravi ne može biti predmetom samostalne lokacijske cjeline, jer je smisao ulazno-izlazne rampe osigurati kolni pristup nekim budućim novim objektima, pa se ne može niti prostorno, niti funkcionalno od njih odvojiti, već ih je nužno sagledati kao cjelinu. Tužitelji ukazuju i na činjenicu da predmetnu lokacijsku dozvolu nisu primili na znanje svi koji su u postupku njenog izdavanja dali svoja usmena ili pismena očitovanja, te zbog navedenih nedostataka predlažu Sudu da njihovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            S obzirom da imenovani tužitelji iz V. ul. 2 nisu u tužbi naveli koga između sebe smatraju punomoćnikom za primanje pismena, to je Sud radi ekonomičnosti postupka, sukladno članku 147. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, odredio kao takvog prvonavedenu tužiteljicu Lj.D.
            Tužitelj J. H. u tužbi pod brojem Us-2722/2009, kao i tužitelj Osnovna škola J. J. S. u tužbi pod brojem Us-2723/2009, osporavaju zakonitost pobijanog rješenja iz razloga koji su već navedeni u prethodnoj tužbi, broj Us-2721/2009, te također predlažu Sudu da osporeno rješenje poništi i njihove tužbe uvaži.
            Tužitelji T. S. i S. V. P., u tužbi pod brojem Us-3017/2009 ističu da je tužitelj S. V. P. suvlasnik nekretnine na zk.čest.br. 3248 k.o. Grad Zagreb te da lokacijskom dozvolom koja je predmet osporenog rješenja nisu otklonjeni svi nedostaci utvrđeni u ranijem postupku po tuženom tijelu, zbog čega smatraju da nije bilo osnova njihovu žalbu odbiti. Tužitelji ističu kako nije dopustivo na ovakav paušalan način sve istaknute primjedbe, prigovore i protivljenja od strane svih žalitelja odbiti, odnosno smatrati neutemeljenim, jer se takvim postupkom izbjegava valjano primijeniti materijalno pravo, a vrši se i povreda odredaba postupka. Stoga tužitelji ističu da ostaju kod svih ranije danih prigovora  i primjedbi, te radi izbjegavanja ponavljanja ranije obrazloženih primjedbi uz tužbu prilažu žalbu izjavljenu po tužiteljici, pri čemu ponovno ističu da lokacijska dozvola za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice nije cjelovit zahvat u prostoru, kako je to neophodno potrebno za donošenje odgovarajuće dozvole. Grad Zagreb, po mišljenju tužitelja, nije ovlašten na predmetnoj čestici br. 3025 k.o. Centar zahtijevati izgradnju i rekonstrukciju, kada se radi o zemljišno-knjižnim česticama koje su u režimu vlasništva Republike Hrvatske i drugih osoba javnog prava (članak 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Tuženo tijelo se u osporenom rješenju niti ne osvrće na istaknute prigovore u žalbi koji su usmjereni na činjenicu da u lokacijskoj dozvoli nema naznačene namjene građevine koja se predviđa graditi, a tužitelji smatraju neprihvatljivim i stajalište tuženog tijela prema kojem predmet ovog postupka nije ocjena usklađenosti DPU Ilica - Preobražanska i dr., s odredbama GUP-a, čime tuženo tijelo želi izbjeći sve rasprave i prigovore u pogledu cjelovitog zahvata „Cvjetni trg“ po investitoru HOTO GRUPI d.o.o., slijedom čega, zbog svega navedenog, tužitelji predlažu Sudu da njihovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            Kako ovi tužitelji svojim tužbama osporavaju zakonitost istog upravnog akta, to je Sud, temeljem odredbe članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92), navedene predmete spojio radi zajedničkog rješavanja i donošenja zajedničke presude.
            U odnosu pak na tužbu tužitelja Lj. D. i dr., kojom je istovremeno zatražena ocjena zakonitosti ne samo osporenog rješenja, već i drugostupanjskog rješenja, klasa: UP/II-350-05/09-02/124 od 6. veljače 2009., ističe se da je Sud, temeljem članka 313. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, navedene predmete razdvojio radi odvojenog odlučivanja o svakom pojedinom osporenom upravnom aktu, slijedom čega je o osnovanosti tužbe imenovanih tužitelja protiv navedenog drugostupanjskog rješenja od 6. veljače 2009. odlučeno u predmetu pod brojem Us-2719/2009.
            Tuženo tijelo u odgovoru na tužbe ostaje u cijelosti kod navoda datih u obrazloženju akta koji se osporava i predlaže Sudu da tužbe odbije. Pri tome u odnosu na navode tužbi kojima se ističe pomanjkanje javnog interesa za predmetni zahvat u prostoru te neovlašteno donošenje zaključka Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., posebno ističe da je s tim u vezi prihvatilo ocjenu prvostupanjskog tijela iz obrazloženja pobijane lokacijske dozvole, kojom je to tijelo odbilo prigovore istovjetnog sadržaja iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, predmetnim zahvatom ostvaruje se priključivanje građevina (podzemnih garaža) planiranih u obuhvatu Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva na komunalnu infrastrukturu, u svemu prema Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, a na neosnovanost citiranih navoda tužbe ukazuje i odredba članka 13. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07), kojom je određeno da u skladu s ciljevima prostornog uređenja nadležna tijela državne uprave, tijela i osobe određeni posebnim propisima i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prosuđuju međusobno javni interes i pojedinačne interese koje moraju poštivati u obavljanju poslova prostornog uređenja, u čemu pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu, te da se javni interes zaštićuje razgraničenjem prostora za javne namjene primjenom odgovarajućih prostornih normi i prostornih standarda. Iz ove odredbe nesporno proizlazi da se javnim interesom u predmetnoj oblasti smatra razgraničenje prostora za javne namjene sukladno odgovarajućim prostornim normama i standardima, a o čemu se konačna odluka donosi upravo odlukom odgovarajućeg predstavničkog tijela prilikom donošenja određenog prostornog plana. Zbog toga zaključak Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes za određene zahvate navedene u tom zaključku, valja cijeniti kao dodatnu potvrdu sadržaja i planskog rješenja u postupku utvrđivanja konačnog prijedloga naprijed navedenog Detaljnog plana uređenja, a javni interes je, nakon toga, određen i donošenjem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08) od strane Skupštine grada Zagreba. Dakle, upravo onakvo plansko rješenje s razgraničenjem prostora za javne namjene kakvo je prihvaćeno donošenjem navedene Odluke Skupštine grada Zagreba, predstavlja i konačno određen javni interes na prostoru obuhvata citiranog Detaljnog plana uređenja, slijedom čega tuženo tijelo predlaže tužbe tužitelja odbiti.
            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad Zagreb, putem Ureda gradonačelnika, Sektora za zastupanje Grada i pravne poslove, u odgovoru na tužbe, u bitnom ističe da tužbe nisu osnovane iz razloga iznesenih u obrazloženju lokacijske dozvole i osporenog rješenja, te da je lokacijska dozvola izdana u ponovnom postupku, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja upotpunjenog u skladu s uputama iz ranijeg drugostupanjskog rješenja tuženog tijela od 15. srpnja 2008., zbog čega predlaže Sudu da tužbe tužitelja odbije.
            Tužbe nisu osnovane.
            Prema odredbi članka 10. Zakona o upravnim sporovima, upravni akt može se pobijati iz slijedećih razloga: jer u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu ili drugi zakonito donesen propis ili opći akt, jer je akt donesen od nenadležnog tijela i jer se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito jer činjenično stanje nije pravilno utvrđeno ili je iz činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
            Ovaj Sud nalazi da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim zbog postojanja bilo kojeg od razloga navedenih u citiranoj odredbi Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima sveza spisa postupak prije donošenje nižestupanjskih upravnih rješenja proveden je sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07 - dalje u tekstu: ZPUG) i Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba („Službeni glasnik grada Zagreba“, br. 16/07 i 2/08 - dalje u tekstu: GUP), a samo osporeno rješenje, nakon postupka provedenog sukladno odredbama navedenih materijalnih propisa, doneseno je u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91 i 103/96), a posebno odredbom članka 209. stavka 2. tog Zakona, kojom je propisano što sve obrazloženje rješenja mora sadržavati, te odredbom članka 245. stavka 2. istog Zakona, koja dopušta drugostupanjskom tijelu, ako je prvostupanjsko tijelo već ocijenilo navode koji se iznose u žalbi, pozivanje na razloge prvostupanjskog rješenja.
            Tuženo tijelo je s tim u vezi iznijelo u osporenom rješenju valjane razloge zbog kojih je žalbe tužitelja ocijenilo neosnovanim, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud, jer su na zakonu utemeljeni.
            Pri tome se tuženo tijelo osnovano pozvalo na odredbe članka 106. i članka 109. ZPUG-a, kojima je propisan sadržaj lokacijske dozvole ovisno o vrsti zahvata u prostoru te obveza ishođenja posebnih uvjeta od  nadležnih tijela prije njenog izdavanja, upravo u svrhu određivanja elemenata konkretnog zahvata u prostoru.
            Prema pak odredbi članka 103. stavka 1. citiranog Zakona, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom, ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, dok je stavkom 2. navedenog članka toga Zakona utvrđeno da je lokacijska dozvola upravni akt koji se izdaje na temelju ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona te u skladu s dokumentima prostornog uređenja i posebnim propisima.
            Dakle, lokacijskom dozvolom se isključivo utvrđuju način i uvjeti pod kojima se određeni zahvat u prostoru može izvesti s osnova važeće prostorno-planske dokumentacije i posebnih propisa koji se tiču konkretnog zahvata u prostoru, te se izdavanjem iste ne stječe pravo građenja (rekonstrukcije) građevine.
            Iz podataka sveza spisa proizlazi da je lokacijska dozvola od 25. studenog 2008. donesena u ponovnom postupku, nakon što je ranijim drugostupanjskim rješenjem od 15. rujna 2008. poništena prethodno izdana lokacijska dozvola od 15. srpnja 2008. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz uputu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, osobito u odnosu na nedostatke utvrđene glede posebnih uvjeta iz područja prometa odnosno nepotpunost prometnog rješenja za planirani zahvat u prostoru.
            U nastavku postupka prvostupanjsko tijelo je otklonilo uočene nedostatke te je predmetnu lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice izdalo primjenom odredaba GUP-a Grada Zagreba, kao dokumenta prostornog uređenja iz naprijed citirane zakonske odredbe, temeljem kojeg se predmetna parcela (k.č. br. 3025 k.o. Centar), prema kartografskom prikazu 1. „Korištenje i namjena prostora“ nalazi u površinama infrastrukturnih sustava (oznaka IS), prema kartografskom prikazu 3. „Prometna i komunalna infrastrukturna mreža“ – 3a Promet – u koridoru javno-prometne površine, prema kartografskom prikazu 4. „Uvjeti za korištenje i uređenje prostora 4a – „Urbana pravila“, u zoni 1.2“ - zaštita, uređenje i dogradnja povijesnih graditeljskih cjelina, te prema kartografskom prikazu 4d. Nepokretna kulturna dobra, unutar Povjesno urbane cjeline Grad Zagreb na području kulturnog dobra -  Povjesna urbana cjelina Grad Zagreb.
            Uvjeti koji moraju biti ispunjeni za gradnju u navedenoj zoni definirani su, između ostalog, odredbom članka 59. GUP-a, na koju se osnovano pozivaju i upravna tijela, a koja dopušta uređenje dvorišta tako da je u unutrašnjosti bloka moguća rekonstrukcija, gradnja zamjenskih i novih građevina i garaža za potrebe bloka, uz mogućnost intervencije u niveleti javno-prometnih površina, ako nije moguće na drukčiji način i postoji javni interes (opća pravila – alineja 7).
            Javni interes za predmetni zahvat u prostoru, i po ocjeni ovog Suda, ostvaren je ne samo temeljem zaključka Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008. („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 1/08), već osobito temeljem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska - Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08 - dalje u tekstu: DPU), kojom je izričito utvrđena gradnja garaža pod građevinama M2-1, M2-2a i M2-19 za potrebe bloka (članak 17.), uz povezivanje podzemnih etaža tih građevina kolnim prolazom na planiranu kolnu rampu u Varšavskoj ulici (članak 29.-B.2-građevina M2-1 stavak 4. i građevina M2-2a stavak 5.), bez koje dakle ne bi bila niti moguća realizacija građevina na način planiran navedenim DPU-om, a kojeg je donijela upravo Gradska skupština Grada Zagreba, kao predstavničko tijelo.
            Navodi pak tužitelja o upitnoj zakonitosti citiranog Zaključka i DPU-a nisu od utjecaja na izdavanje predmetne lokacijske dozvole. Ovo iz razloga jer se lokacijska dozvola, kao upravni akt, izdaje temeljem općih akata donesenih od strane tijela jedinice lokalne samouprave, dok je ocjena zakonitosti takvih akata stvar posebnog postupka kod za to nadležnih tijela (Ustavni sud Republike Hrvatske), te o tome nisu ovlaštena odlučivati upravna tijela, a niti ovaj Sud.
            Na predloženi zahvat u prostoru, sukladno članku 109. ZPUG-a, pribavljeni su posebni uvjeti nadležnih tijela i pravnih osoba, a koji su, svaki u okviru svojih ovlasti, sukladno posebnim propisima i pravilima struke, utvrdili uvjete pod kojima je predmetni zahvat moguće izvesti, a koji predstavljaju sastavni dio lokacijske dozvole (točka II izreke).
            S tim u vezi pribavljeni su i posebni uvjeti Odjela za promet Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 10. listopada 2008. godine na Idejni projekt koji je dopunjen, u skladu s uputama iz ranijeg drugostupanjskog rješenja od 15. rujna 2008., Prometnim i funkcionalnim rješenjem priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici od rujna 2008. (Mapa 8), a u kojem su dani proračuni te grafički i tekstualni prikaz predviđenih prometnih tokova generiranih izgradnjom podzemne garaže u sklopu poslovno-stambenog kompleksa „Cvjetni prolaz“, sa zaključkom da će se ti prometni tokovi uklopiti u postojeće kapacitete prometne mreže zone, bez značajnijih negativnih utjecaja na dinamiku odvijanja prometnih otkova i bez značajnijih smanjenja razine usluge ključnih raskrižja u prometnoj zoni. Navedenim posebnim uvjetima prihvaćeno je predloženo prometno rješenje, uz obvezu pridržavanja izrijekom određenih uvjeta i podzakonskih propisa, zbog čega Sud nalazi neosnovanim prigovore iz tužbi kojima tužitelji osporavaju sadržaj naprijed navedenog prometnog rješenja iz Idejnog projekta sačinjenog po stručnoj ustanovi upravo za područje prometa (Institut prometa i veza iz Zagreba).
            Nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari niti prigovori tužitelja kojima se ukazuje na opasnost od podzemnih iskopa, podzemnih voda, narušavanja stabilnosti zgrada i sl. Ovo stoga, jer se lokacijskom dozvolom ne stječe pravo građenja, već je za njeno izdavanje odlučna samo činjenica da li je zatraženi zahvat u prostoru moguć s osnova prostorno-planske dokumentacije, dok je pitanje podzemnih voda i stabilnosti susjednih građevina te okolnog tla stvar postupka izdavanja odobrenja za građenje, koje se, između ostalog, ne može izdati bez statičkog računa kojem prethode geomehanička ispitivanja tla i druge potrebne predradnje neophodne prije pristupanja samoj gradnji, kako je to i uvjetovano točkom I. 9. izreke predmetne lokacijske dozvole.
            Neodlučni su za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja i prigovori tužitelja usmjereni na to da se lokacijska dozvola nije mogla izdati za zahvat koji nije samostalna uporabna cjelina. Ovo stoga, jer je upravo člankom 106. stavkom 1. alinejom 11. ZPUG-a, a ovisno o vrsti konkretnog zahvata, propisana mogućnost faznog građenja pojedinih cjelina zahvata u prostoru, čemu je ovdje udovoljeno. Naime, iako to u dispozitivu nije izričito navedeno, iz sadržaja lokacijske dozvole nesporno proizlazi da je izgradnja rampe, kao pojedinačne građevine u sklopu Varšavske ulice, u funkciji gradnje izrijekom planiranih građevina unutar bloka određenog DPU-om (osobito podzemnih garaža), te zajedno s njim čini plansko rješenje tog područja, čija konačna realizacija ovisi ne samo o dinamici izdavanja lokacijskih dozvola za sve pojedinačne zahvate unutar bloka koji su izravno vezani jedan na drugog, već i o ispunjenju drugih zakonom propisanih pretpostavki, osobito izdavanju odobrenja za građenje bez kojeg se niti ne može pristupiti konkretnoj gradnji.
            Nadalje, nisu pravno odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja niti prigovori tužitelja koji se odnose na potrebu provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja za predmetni zahvat u prostoru odnosno na potrebu pribavljanja mišljenja povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta. Naime, točno je da odredba članka 108. stavka 4. ZPUG-a propisuje kako je nadležno upravno tijelo velikog grada u postupku izdavanja lokacijske dozvole dužno pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, osim u slučaju kada je izrađen na temelju prethodno provedenog natječaja, čija je obveza provođenja propisana za cjelovito uređenje javnih prostora (trgova, parkova i pješačke zone) odredbom članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). U konkretnom slučaju, međutim, i po ocjeni ovog Suda ne radi se o takvom, cjelovitom uređenju javnog prostora Varšavske ulice kakvog ima u vidu citirana podzakonska norma, već o jedino mogućem kolnom pristupu (ulazu-izlazu) podzemnim garažama planiranim DPU-om, zbog čega ovdje nije ni postojala obveza provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja.
Uvidom pak u ovosudski spis, broj Us-4824/2009, koji se odnosi na lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju Varšavske 6, proizlazi da je u tom postupku prvostupanjsko tijelo pribavilo mišljenje Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta grada Zagreba, klasa: 350-05/08-01/393 od 08. kolovoza 2008., na Idejni projekt tvrtke CONAR d.o.o., broj 05/08 od lipnja 2008., a sadržaj kojeg projekta je, između ostalog, i postizanje pješačke spojnice u režimu javnog korištenja između planiranog Cvjetnog prolaza i Varšavske ulice, što je vidljivo i na nacrtima koji su sastavni dio tog projekta, a u kojima je prikazana veza između stambeno-poslovne građevine Varšavske 6 i ulazne rampe po projektu rampe, dakle upravo rampe koja je predmet ovog postupka. Stoga Sud nalazi da u konkretnom slučaju izdavanjem predmetne lokacijske dozvole nisu povrijeđene naprijed citirane odredbe članka 108. stavka 4. ZPUG-a i članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). 
            Kako Sud u upravnom sporu zakonitost upravnog akta ocjenjuje upravo na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a iz kojih proizlazi da je predmetna lokacijska dozvola izdana u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom koja omogućava rekonstrukciju Varšavske ulice na način opisan tom dozvolom, to Sud nije našao osnove osporeno rješenje ocijeniti nezakonitim.
            Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbe odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 8. srpnja 2010.

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Us-2719/2009-8

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E!

P R E S U D A

            Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca u upravnom sporu tužitelja A. J., B. P., M. R., A. R., N. S., I. N., S. Č., B. T., I. Z. i V. R., svi iz Z., te tužitelja Lj. D., S. Ž., M. H. Š., M. M., Ž. P., J. Š. i D. B., svi iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/09-02/124, ur. broj: 531-04-1-09-2 od 6. veljače 2009., radi lokacijske dozvole, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2010.

p r e s u d i o   j e

Tužbe se odbijaju.

Obrazloženje

            Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijene su žalbe tužitelja izjavljene protiv lokacijske dozvole Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, broj: 644/08, klasa: UP/I-350-05/2008-01/862, ur.broj: 251-13-21/102-08-29 od 25. studenog 2008., kojom se, povodom zahtjeva Grada Zagreba, utvrđuju uvjeti za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice – izgradnju ulazno-izlazne rampe, izgradnju energetskog kanala i izgradnju nove podzemne transformatorske stanice 10(20)/0,4 kV, 3x 2000 kVA oznake NTS 1023 Cvjetni prolaz 1, na dijelu kč.br. 3025 k.o. Centar.
            Protiv osporenog rješenja tuženog tijela pokrenuli su upravne sporove tužiteljica A. J. i drugi tužitelji uz nju navedeni u uvodu ove presude, tužbom koja je zaprimljena u ovom Sudu pod brojem Us-2719/2009, kao i tužitelji Lj. D. i drugi uz nju navedeni u uvodu ove presude, tužbom zaprimljenom pod brojem Us-2720/2009.
U tužbi pod brojem Us-2719/2009, tužiteljica A. J. i drugi iz V. ulice 4 osporavaju zakonitost pobijanog rješenja zbog bitnih povreda pravila upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelji osporavaju zakonitost zaključka Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008., kojim je između ostalog utvrđen javni interes za realizaciju intervencije u niveleti javnoprometne površine dijela Varšavske ulice za dovršenje pristupa u planirane garaže u sastavu bloka, smatrajući da je donošenje takvog akta u nadležnosti Gradske skupštine, a ne Gradskog poglavarstva. Pri tomu se tužitelji pozivaju na konkretne odredbe članka 13. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, članka 63. stavka 1. točke 10. Statuta Grada Zagreba, a koje su navedene kao osnov za donošenje toga zaključka, te koje nastavno tužitelji u tužbi citiraju, te zaključuju da iste odredbe ne mogu biti podloga za donošenje takvog zaključka Gradskog poglavarstva. Niti u odredbama Zakona o gradu Zagrebu ("Narodne novine", broj: 62/01 i 125/08), nema temelja za zaključak da je  Gradsko poglavarstvo ovlašteno utvrditi javni interes na način kako je to utvrđeno naprijed navedenim zaključkom od 30. siječnja 2008., jer iz citiranog Zakona proizlazi samo da Gradsko poglavarstvo obavlja izvršne poslove Grada Zagreba. Stoga tužitelji smatraju da za zahvat u prostoru kakav je predložen Idejnim projektom nije utvrđeno postojanje javnog interesa, zbog čega je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole trebalo odbiti, jer je protivan prostornom planu, konkretno članku 59. Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, o čemu je bilo dužno voditi računa i tuženo tijelo, a što je propustilo učiniti. Nadalje, tužitelji citiraju odredbu članka 59. navedene Odluke, pri čemu ponovno naglašavaju da u ovom postupku nije na valjan način utvrđeno postojanje javnog interesa za predmetni zahvat u prostoru, a što je izrijekom propisani uvjet da bi se zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole moglo udovoljiti. Naime, člankom 59. citirane Odluke propisano je da za rješenje koje se predlaže Idejnim projektom trebaju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, i to prvi uvjet – nemogućnost drukčijeg rješenja, te drugi uvjet – postojanje javnog interesa, a koji uvjeti u konkretnom slučaju nisu  ispunjeni. Naime, u Idejnom projektu niti na jednom mjestu nije navedeno zašto drukčiji pristup u garaže nije moguć, što ukazuje na površan, neozbiljan i nestručan pristup projektanta u izradi Idejnog rješenja. Nadalje, nejasnost i nerazumljivost lokacijske dozvole tužitelji nalaze i u tome što je na prvoj stranici MAPE 1 Idejnog građevinskog projekta, izrađenog u prosincu 2007., po Inženjerskom projektantnom birou CAR d.o.o. iz Zagreba, na početku stranice naveden kao investitor Grad Zagreb, dok je ispod tog podatka naveden naručitelj HOTO GRUPA Zagreb, pa kako je Idejni projekt sastavni dio lokacijske dozvole, to je navođenje takvog podatka nepotrebno, a nije niti na zakonu utemeljeno. Tužitelji također smatraju da, sukladno odredbi članka 2. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, ulazno-izlazna rampa ne predstavlja građevinu, nego se ovdje radi o složenoj građevini, pri čemu citiraju definiciju građevine iz članka 2. stavka 1. B. točka 36. toga Zakona, te zaključuju da predmetna ulazno-izlazna rampa za potrebe podzemne garaže možda i jest tehnička cjelina, ali je jasno da ta ulazno-izlazna rampa za potrebe podzemne garaže nije i ne može biti tehnološka cjelina. Tek ulazno-izlazna rampa i podzemna garaža zajedno čine tehnološku cjelinu, pa se predloženi zahvat u prostoru ne može nazvati građevinom. Tužitelji se, nadalje, pozivaju i na ranije izdatu lokacijsku dozvolu od 15. srpnja 2008., koja je po rješenju tuženog tijela od 15. rujna 2008., poništena i predmet vraćen na ponovni postupak, uz obrazloženje da postoji niz neusklađenosti i kontradikcija Idejnog projekta sa Studijom prometnog povezivanja Gornjeg Grada sa Donjim Gradom u središtu Zagreba, broj: PS-176/07 od ožujka 2007. Nakon što je prvostupanjsko tijelo zaprimilo navedeno drugostupanjsko rješenje, investitor Grad Zagreb naručilo je od Instituta prometa i veza izradu izmjena i dopuna Studije, a umjesto toga navedeni Institut 29. rujna 2008. dostavlja elaborat pod nazivom Prometno i funkcionalno rješenje priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici, koji navedenu Studiju proglašava nepostojećom. Nastavno tužitelji iznose nedostatke navedenog Prometnog i funkcionalnog rješenja (izrađen na temelju jednodnevnog-dvodnevnog istraživanja prometa u Varšavskoj i okolnim ulicama, nije vidljivo da li je istraživanje provedeno radnim danom ili vikendom, ne spominje se niti jednom riječju Studija), zaključujući da je u Idejnom projektu izbrisan tekst koji se poziva na Studiju iz ožujka 2007., te je takva izmjena Idejnog projekta s dopunom ulaganjem u spis MAPE br. Pod nazivom 8 Prometnog i funkcionalnog rješenja priključka ulazno-izlazne rampe, u formalno pravnom smislu usklađena s primjedbama i uputstvom drugostupanjskog tijela, ali bez stvarne brige za sam sadržaj takvog elaborata. Tužitelji smatraju da prvostupanjsko tijelo nije uopće ocijenilo valjanost Studije, niti pojedinačno, niti posebno, niti zajedno s drugim dokazima, priklanjajući se stavu investitora da je ta Studija nepostojeća, što je također dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tuženo tijelo svojim rješenjem nije otklonilo taj bitni nedostatak u postupanju prvostupanjskog tijela. S obzirom na sve izloženo, tužitelji predlažu Sudu da njihovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi te predmet vrati na ponovno rješavanje.
            Kako imenovani tužitelji iz V. 4 nisu u tužbi naveli koga između sebe smatraju punomoćnikom za primanje pismena, to je Sud radi ekonomičnosti postupka, sukladno članku 147. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, odredio kao takvog prvonavedenu tužiteljicu A.J.
            U tužbi pod brojem Us-2720/2009, tužiteljica Lj. D. i drugi tužitelji iz V. ulice 2 navedeni uz nju u uvodu ove presude, osporavaju pobijano rješenje u bitnom ističući kako ne postoji javni interes koji bi opravdavao deniveliranje Varšavske ulice zbog ulaska u unutrašnjost bloka Ilica – Preobraženska - Preradovićeg trg – Varšavska - Gundulićeva, pri čemu citiraju članak 59. Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, pozivajući se ujedno i na zaključak Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes u području Konačnog prijedloga DPU Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska - Gundulićeva, a kojim je Gradsko poglavarstvo prekoračilo svoje ovlasti na direktnu štetu suvlasnika i korisnika susjednih nekretnina, ali i građana grada Zagreba. Tužitelji u tužbi nastavno iznose razloge zbog kojih smatraju kako zahvati u prostoru navedeni u tom Zaključku nisu uopće relevantni za građane Zagreba, niti su od javnog interesa, već se isključivo radi o pojedinačnom interesu investitora kojim je povrijeđen javni interes. Tužitelji također smatraju da je donošenje takvog akta u nadležnosti Gradske skupštine, a ne Gradskog poglavarstva, koje je nadležno samo za utvrđivanje prijedloga takvog zaključka. Stoga je, po mišljenju tužitelja, tuženo tijelo bilo dužno utvrditi da za predmetni zahvat u prostoru kakav je predložen Idejnim projektom nije utvrđeno postojanje javnog interesa, slijedom čega je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole trebalo odbiti, jer je protivan članku 59. GUP-a Grada Zagreba i Statutu grada Zagreba. Daljnja nepravilnost ogleda se u tome što lokacijskom dozvolom, broj: 644/08, nije ponuđeno rješenje prometnih problema koji se potenciraju izgradnjom garaže u bloku. Za predmetnu lokacijsku dozvolu izrađeno je novo „Prometno i funkcionalno rješenje ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici“, koje je trebalo ukloniti nedostatke utvrđene u prvoj lokacijskoj dozvoli, koja se temeljila na „Studiji prometnog povezivanja Gornjeg Grada s  Donjim Gradom u središtu Zagreba“, što međutim nije učinjeno, jer niti to novo rješenje ne zadovoljava minimum stručnih kriterija, koje nastavno tužitelji u tužbi izrijekom navode (bavi se samo automobilskim prometom ne vodeći računa o tramvajskom prometu na Ilici, puno je netočnih podataka i pogrešnih interpretacija činjenica, jer ne analizira prometno opterećenje i potrebe za parkirnim mjestima nakon što je otvorena garaža na Tuškancu, ne uzima u obzir sinergijski utjecaj pješaka i vozila na prometno opterećenje u Gundulićevoj ulici i sl.). Iz toga je očito kako je cilj izrade prometnog rješenja bio u isključivoj funkciji zadovoljenja forme, bez ikakve želje za utvrđivanjem stvarne prometne situacije na promatranom području. Nadalje, tužitelji smatraju da je za preuređenje Varšavske ulice potrebno provesti urbanističko-arhitektonski natječaj, a što je određeno odredbom članka 59. GUP-a grada Zagreba, te dodatno člankom 108. stavkom 4. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kojim je propisano da će u postupku izdavanja lokacijske dozvole nadležno tijelo grada pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, što je u ovom slučaju propušteno učiniti. Izgradnjom rampe, za koju je izdana predmetna lokacijska dozvola, nesporno će se smanjiti i kvaliteta života u Varšavskoj ulici, kao i vrijednost okolnih nekretnina, jer će predmetni promet stvoriti novi izvor onečišćenja zraka radi ispušnih plinova i buke, a što je u suprotnosti sa svim utvrđenim dokumentima grada Zagreba. Tužitelji također ističu kako su duboki podzemni iskopi i izgradnja na ovoj lokaciji posebno rizični zbog specifičnih geotehničkih i hidroloških uvjeta, jer potezom Ilice prolazi geotektonski rasjed koji svaku izgradnju većeg kapaciteta sa dubokim podzemnim iskopima čini izuzetno rizičnom, posebno za starije zgrade bez armirano-betonske konstrukcije. U podzemlju bloka i Varšavske ulice prisutne su podzemne vode tako da su velike oscilacije u razini podzemnih voda, što uzrokuje česte poplave u podrumima okolnih zgrada, pa tako i zgrade tužitelja, slijedom čega tužitelji smatraju opravdanom svoju bojazan da izgradnja predmetne ulazno-izlazne rampe povećava mogućnost narušavanja stabilnosti zgrada, pucanja zidova ili urušavanja okolnih zgrada. Tužitelji također smatraju kako se lokacijska dozvola nije mogla izdati za nešto što nije samostalna uporabna cjelina, pri čemu citiraju članak 106. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, zaključujući kako je predmetnom lokacijskom dozvolom grad Zagreb, suprotno toj odredbi, proglasio zahvatom u prostoru nešto što po svojoj naravi ne može biti predmetom samostalne lokacijske cjeline, jer je smisao ulazno-izlazne rampe osigurati kolni pristup nekim budućim novim objektima, pa se ne može niti prostorno, niti funkcionalno od njih odvojiti, već ih je nužno sagledati kao cjelinu. Tužitelji ukazuju i na činjenicu da predmetnu lokacijsku dozvolu nisu primili na znanje svi koji su u postupku njenog izdavanja dali svoja usmena ili pismena očitovanja, te zbog navedenih nedostataka predlažu Sudu da njihovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            S obzirom da imenovani tužitelji iz V. 2 nisu u tužbi naveli koga između sebe smatraju punomoćnikom za primanje pismena, to je Sud radi ekonomičnosti postupka, sukladno članku 147. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, odredio kao takvog prvonavedenu tužiteljicu Lj.D.
            Kako ovi tužitelji svojim tužbama osporavaju zakonitost istog upravnog akta, to je Sud, temeljem odredbe članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92), navedene predmete spojio radi zajedničkog rješavanja i donošenja zajedničke presude.
            U odnosu pak na tužbu tužitelja Lj. D. i dr., kojom je istovremeno zatražena ocjena zakonitosti ne samo osporenog rješenja, već i drugostupanjskog rješenja, klasa: UP/II-350-05/08-02/1742 od 29. siječnja 2009., ističe se da je Sud, temeljem članka 313. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, navedene predmete razdvojio radi odvojenog odlučivanja o svakom pojedinom osporenom upravnom aktu, slijedom čega je o osnovanosti tužbe imenovanih tužitelja protiv navedenog drugostupanjskog rješenja od 29. siječnja 2009. odlučeno u predmetu pod brojem Us-2609/2009.
            Tuženo tijelo u odgovoru na tužbe ostaje u cijelosti kod navoda datih u obrazloženju akta koji se osporava i predlaže Sudu da tužbe odbije. Pri tome u odnosu na navode tužbi kojima se ističe pomanjkanje javnog interesa za predmetni zahvat u prostoru te neovlašteno donošenje zaključka Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., posebno ističe da je s tim u vezi prihvatilo ocjenu prvostupanjskog tijela iz obrazloženja pobijane lokacijske dozvole, kojom je to tijelo odbilo prigovore istovjetnog sadržaja iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, predmetnim zahvatom ostvaruje se priključivanje građevina (podzemnih garaža) planiranih u obuhvatu Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva na komunalnu infrastrukturu, u svemu prema Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, a na neosnovanost citiranih navoda tužbe ukazuje i odredba članka 13. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07), kojom je određeno da u skladu s ciljevima prostornog uređenja nadležna tijela državne uprave, tijela i osobe određeni posebnim propisima i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prosuđuju međusobno javni interes i pojedinačne interese koje moraju poštivati u obavljanju poslova prostornog uređenja, u čemu pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu, te da se javni interes zaštićuje razgraničenjem prostora za javne namjene primjenom odgovarajućih prostornih normi i prostornih standarda. Iz ove odredbe nesporno proizlazi da se javnim interesom smatra razgraničenje prostora za javne namjene sukladno odgovarajućim prostornim normama i standardima, a o čemu se konačna odluka donosi upravo odlukom odgovarajućeg predstavničkog tijela prilikom donošenja određenog prostornog plana. Zbog toga zaključak Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes za određene zahvate navedene u tom zaključku, valja cijeniti kao dodatnu potvrdu sadržaja i planskog rješenja u postupku utvrđivanja konačnog prijedloga naprijed navedenog Detaljnog plana uređenja, a javni interes je, nakon toga, određen i donošenjem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08) od strane Skupštine grada Zagreba. Dakle, upravo onakvo plansko rješenje s razgraničenjem prostora za javne namjene kakvo je prihvaćeno donošenjem navedene Odluke Skupštine grada Zagreba, predstavlja i konačno određen javni interes na prostoru obuhvata citiranog Detaljnog plana uređenja, slijedom čega tuženo tijelo predlaže tužbe tužitelja odbiti.
            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad Zagreb, putem Ureda gradonačelnika, Sektora za zastupanje Grada i pravne poslove, u odgovoru na tužbe u bitnom ističe da se lokacijskom dozvolom utvrđuju prostorne mogućnosti predloženog zahvata u prostoru u odnosu na važeću prostorno-plansku dokumentaciju te se ista izdaje po zahtjevu podnositelja koji za to ima pravni interes, a pravni interes Grada Zagreba, kao predlagatelja zahvata i podnositelja zahtjeva za izdavanje osporene lokacijske dozvole, proizlazi iz članka 2. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu, slijedom čega je jednostrana, nedovoljno argumentirana, pa time i neopravdana tvrdnja kako ne postoji javni interes koji bi opravdavao deniveliranje Varžavske ulice zbog ulaska u unutrašnjost bloka, budući je uređenje blokova središnjeg dijela „Donjeg grada“ opredjeljenje grada Zagreba deklarirano odredbama dokumenta prostornog uređenja. Nadalje, lokacijska dozvola je izdana nakon što je, prema uputama drugostupanjskog rješenja od 15. rujna 2008., postupak upotpunjen na način da je, između ostalog, Idejni projekt dopunjen prometnim i funkckonalnim rješenjem priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj, a kojim se prikazuje funkcionalno rješenje tj. stanje u odnosu na promet prije i poslije namjeravanog zahvata, daje se dinamička strana namjeravanog zahvata, dostavljaju konkretni podaci o ukupnom broju PGM koji se planiraju u garaži Cvjetni prolaz, o frekvenciji prometa koja se očekuje, kao i o tome kako se odnosi prema postojećem prometu u Gundulićevoj ulici i široj zoni Donjeg grada. Što se tiče prigovora u pravcu urbanističko-arhitektonskog natječaja te mišljenja povjerenstva za ocjenu arhtitektonske upsješnosti idejnog projekta, predložena gradnja ne predstavlja zahvat koji imaju u vidu odredbe Odluke o donošenju GUP-a Grada Zagreba, te Zakona o prostornom uređenju i gradnji na koje se pozivaju tužitelji. Lokacijska dozvola se izdaje i mogućnosti uređenja prostora se utvrđuju za građevnu česticu predloženog zahvata u prostoru, a osporena lokacijska dozvola je izdana te su prostorne mogućnosti gradnje utvrđene za zahvat koji se predlaže na građevnoj čestici koja se, prema Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, nalazi u površinama u kojima je omogućena provedba intervencije kakva je definirana Idejnim projektom (članak 18., 37. i 59.). Osnovna svrha gradnje i rekonstrukcije prometnica i prometnih površina je, osim u omogućavanju odvijanja prometa, i u omogućavanju kolnog pristupa na građevne čestice na okolnom prostoru, na način predviđen dokumentom prostornog uređenja. Zainteresirana osoba također ističe da je lokacijska dozvola dostavljena svim strankama koje su u tom postupku sudjelovale, ili osobno ili putem punomoćnika, odnosno zajedničkog predstavnika, te zbog svega iznesenog predlaže Sudu da tužbe tužitelja odbije.
            Tužbe nisu osnovane.
             Prema odredbi članka 10. Zakona o upravnim sporovima, upravni akt može se pobijati iz razloga jer u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu ili drugi zakonito donesen propis ili opći akt, jer je akt donesen od nenadležnog tijela i jer se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito jer činjenično stanje nije pravilno utvrđeno ili je iz činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
            Ovaj Sud nalazi da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim zbog postojanja bilo kojeg od razloga navedenih u citiranoj odredbi Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima sveza spisa postupak prije donošenje nižestupanjskih upravnih rješenja proveden je sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07 - dalje u tekstu: ZPUG) i Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba („Službeni glasnik grada Zagreba“, br. 16/07 i 2/08 - dalje u tekstu: GUP), a samo osporeno rješenje, nakon postupka provedenog sukladno odredbama navedenih materijalnih propisa, doneseno je u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91 i 103/96), a posebno odredbom članka 209. stavka 2. tog Zakona, kojom je propisano što sve obrazloženje rješenja mora sadržavati, te odredbom članka 245. stavka 2. istog Zakona, koja dopušta drugostupanjskom tijelu, ako je prvostupanjsko tijelo već ocijenilo navode koji se iznose u žalbi, pozivanje na razloge prvostupanjskog rješenja.
            Tuženo tijelo je s tim u vezi iznijelo u osporenom rješenju valjane razloge zbog kojih je žalbe tužitelja ocijenilo neosnovanim, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud, jer su na zakonu utemeljeni.
            Pri tome se tuženo tijelo osnovano pozvalo na odredbe članka 106. i članka 109. ZPUG-a, kojima je propisan sadržaj lokacijske dozvole ovisno o vrsti zahvata u prostoru te obveza ishođenja posebnih uvjeta od  nadležnih tijela prije njenog izdavanja, upravo u svrhu određivanja elemenata konkretnog zahvata u prostoru.
            Prema pak odredbi članka 103. stavka 1. citiranog Zakona, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom, ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, dok je stavkom 2. navedenog članka toga Zakona utvrđeno da je lokacijska dozvola upravni akt koji se izdaje na temelju ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona te u skladu s dokumentima prostornog uređenja i posebnim propisima.
            Dakle, lokacijskom dozvolom se isključivo utvrđuju način i uvjeti pod kojima se određeni zahvat u prostoru može izvesti s osnova važeće prostorno-planske dokumentacije i posebnih propisa koji se tiču konkretnog zahvata u prostoru, te se izdavanjem iste ne stječe pravo građenja (rekonstrukcije) građevine.
            Iz podataka sveza spisa proizlazi da je lokacijska dozvola od 25. studenog 2008. donesena u ponovnom postupku, nakon što je ranijim drugostupanjskim rješenjem od 15. rujna 2008. poništena prethodno izdana lokacijska dozvola od 15. srpnja 2008. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz uputu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, osobito u odnosu na nedostatke utvrđene glede posebnih uvjeta iz područja prometa odnosno nepotpunost prometnog rješenja za planirani zahvat u prostoru.
            U nastavku postupka prvostupanjsko tijelo je otklonilo uočene nedostatke te je predmetnu lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice izdalo primjenom odredaba GUP-a Grada Zagreba, kao dokumenta prostornog uređenja iz naprijed citirane zakonske odredbe, temeljem kojeg se predmetna parcela (k.č. br. 3025 k.o. Centar), prema kartografskom prikazu 1. „Korištenje i namjena prostora“ nalazi u površinama infrastrukturnih sustava (oznaka IS), prema kartografskom prikazu 3. „Prometna i komunalna infrastrukturna mreža“ – 3a Promet – u koridoru javno-prometne površine, prema kartografskom prikazu 4. „Uvjeti za korištenje i uređenje prostora 4a – „Urbana pravila“, u zoni 1.2“ - zaštita, uređenje i dogradnja povijesnih graditeljskih cjelina, te prema kartografskom prikazu 4d. Nepokretna kulturna dobra, unutar Povjesno urbane cjeline Grad Zagreb na području kulturnog dobra -  Povjesna urbana cjelina Grad Zagreb.
            Uvjeti koji moraju biti ispunjeni za gradnju u navedenoj zoni definirani su, između ostalog, odredbom članka 59. GUP-a, na koju se osnovano pozivaju i upravna tijela, a koja dopušta uređenje dvorišta tako da je u unutrašnjosti bloka moguća rekonstrukcija, gradnja zamjenskih i novih građevina i garaža za potrebe bloka, uz mogućnost intervencije u niveleti javno-prometnih površina, ako nije moguće na drukčiji način i postoji javni interes (opća pravila – alineja 7).
            Javni interes za predmetni zahvat u prostoru, i po ocjeni ovog Suda, ostvaren je ne samo temeljem zaključka Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008. („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 1/08), već osobito temeljem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska - Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08 - dalje u tekstu: DPU), kojom je izričito utvrđena gradnja garaža pod građevinama M2-1, M2-2a i M2-19 za potrebe bloka (članak 17.), uz povezivanje podzemnih etaža tih građevina kolnim prolazom na planiranu kolnu rampu u Varšavskoj ulici (članak 29.-B.2-građevina M2-1 stavak 4. i građevina M2-2a stavak 5.), bez koje dakle ne bi bila niti moguća realizacija građevina na način planiran navedenim DPU-om, a kojeg je donijela upravo Gradska skupština Grada Zagreba, kao predstavničko tijelo.
            Navodi pak tužitelja o upitnoj zakonitosti citiranog Zaključka i DPU-a nisu od utjecaja na izdavanje predmetne lokacijske dozvole. Ovo iz razloga jer se lokacijska dozvola, kao upravni akt, izdaje i temeljem općih akata donesenih od strane tijela jedinice lokalne samouprave, dok je ocjena zakonitosti takvih akata stvar posebnog postupka kod za to nadležnih tijela (Ustavni sud Republike Hrvatske), te o tome nisu ovlaštena odlučivati upravna tijela, a niti ovaj Sud.
            Na predloženi zahvat u prostoru, sukladno članku 109. ZPUG-a, pribavljeni su posebni uvjeti nadležnih tijela i pravnih osoba, a koji su, svaki u okviru svojih ovlasti, sukladno posebnim propisima i pravilima struke, utvrdili uvjete pod kojima je predmetni zahvat moguće izvesti, a koji predstavljaju sastavni dio lokacijske dozvole (točka II izreke).
            S tim u vezi pribavljeni su i posebni uvjeti Odjela za promet Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 10. listopada 2008. godine na Idejni projekt koji je dopunjen, u skladu s uputama iz ranijeg drugostupanjskog rješenja od 15. rujna 2008., Prometnim i funkcionalnim rješenjem priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici od rujna 2008. (Mapa 8), a u kojem su dati proračuni te grafički i tekstualni prikaz predviđenih prometnih tokova generiranih izgradnjom podzemne garaže u sklopu poslovno-stambenog kompleksa „Cvjetni prolaz“, sa zaključkom da će se ti prometni tokovi uklopiti u postojeće kapacitete prometne mreže zone bez značajnijih negativnih utjecaja na dinamiku odvijanja prometnih otkova i bez značajnijih smanjenja razine usluge ključnih raskrižja u prometnoj zoni. Navedenim posebnim uvjetima prihvaćeno je predloženo prometno rješenje, uz obvezu pridržavanja izrijekom određenih uvjeta i podzakonskih propisa, zbog čega Sud nalazi neosnovanim prigovore iz tužbi kojima tužitelji općenitim tvrdnjama osporavaju sadržaj naprijed navedenog prometnog rješenja iz Idejnog projekta sačinjenog po stručnoj ustanovi upravo za područje prometa (Institut prometa i veza iz Zagreba).
            Nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari niti prigovori tužitelja kojima se ukazuje na opasnost od podzemnih iskopa, podzemnih voda, narušavanja stabilnosti zgrada i sl. Ovo stoga jer se lokacijskom dozvolom ne stječe pravo građenja, već je za njeno izdavanje odlučna samo činjenica da li je zatraženi zahvat u prostoru moguć s osnova prostorno-planske dokumentacije, dok je pitanje podzemnih voda i stabilnosti susjednih građevina te okolnog tla stvar postupka izdavanja odobrenja za građenje, koje se, između ostalog, ne može izdati bez statičkog računa kojem prethode geomehanička ispitivanja tla i druge potrebne predradnje neophodne prije pristupanja samoj gradnji, kako je to i uvjetovano točkom I. 9. izreke predmetne lokacijske dozvole.
            Neodlučni su za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja i prigovori tužitelja usmjereni na to da se lokacijska dozvola nije mogla izdati za zahvat koji nije samostalna uporabna cjelina. Ovo stoga jer je upravo člankom 106. stavkom 1. alinejom 11. ZPUG-a, a ovisno o vrsti konkretnog zahvata, propisana mogućnost faznog građenja pojedinih cjelina zahvata u prostoru, čemu je ovdje udovoljeno. Naime, iako to u dispozitivu nije izričito navedeno, iz sadržaja lokacijske dozvole nesporno proizlazi da je izgradnja rampe, kao pojedinačne građevine u sklopu Varšavske ulice, u funkciji gradnje izrijekom planiranih građevina unutar bloka određenog DPU-om (osobito podzemnih garaža), te zajedno s njim čini plansko rješenje tog područja, čija konačna realizacija ovisi ne samo o dinamici izdavanja lokacijskih dozvola za sve pojedinačne zahvate unutar bloka koji su izravno vezani jedan na drugog, već i o ispunjenju drugih zakonom propisanih pretpostavki, osobito izdavanju odobrenja za građenje bez kojeg se niti ne može pristupiti konkretnoj gradnji.
            Nadalje, nisu pravno odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja niti prigovori tužitelja koji se odnose na potrebu provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja za predmetni zahvat u prostoru odnosno na potrebu pribavljanja mišljenja povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta. Naime, točno je da odredba članka 108. stavka 4. ZPUG-a propisuje kako je nadležno upravno tijelo velikog grada u postupku izdavanja lokacijske dozvole dužno pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, osim u slučaju kada je izrađen na temelju prethodno provedenog natječaja, čija je obveza provođenja propisana za cjelovito uređenje javnih prostora (trgova, parkova i pješačke zone) odredbom članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). U konkretnom slučaju, međutim, i po ocjeni ovog Suda ne radi se o takvom, cjelovitom uređenju javnog prostora Varšavske ulice kakvog ima u vidu citirana podzakonska norma, već o jedino mogućem kolnom pristupu (ulazu-izlazu) podzemnim garažama planiranim DPU-om, zbog čega ovdje nije ni postojala obveza provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja.
Uvidom pak u ovosudski spis, broj Us-4824/2009, koji se odnosi na lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju Varšavske 6, proizlazi da je u tom postupku prvostupanjsko tijelo pribavilo mišljenje Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta grada Zagreba, klasa: 350-05/08-01/393 od 08. kolovoza 2008., na Idejni projekt tvrtke CONAR d.o.o., broj 05/08 od lipnja 2008., a sadržaj kojeg projekta je, između ostalog, i postizanje pješačke spojnice u režimu javnog korištenja između planiranog Cvjetnog prolaza i Varšavske ulice, što je vidljivo i na nacrtima koji su sastavni dio tog projekta, a u kojima je prikazana veza između stambeno-poslovne građevine Varšavske 6 i ulazne rampe po projektu rampe, dakle upravo rampe koja je predmet ovog postupka. Stoga Sud nalazi da u konkretnom slučaju izdavanjem predmetne lokacijske dozvole nisu povrijeđene naprijed citirane odredbe članka 108. stavka 4. ZPUG-a i članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). 
            Kako Sud u upravnom sporu zakonitost upravnog akta ocjenjuje upravo na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a iz kojih proizlazi da je predmetna lokacijska dozvola izdana u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom koja omogućava rekonstrukciju Varšavske ulice na način opisan tom dozvolom, to Sud nije našao osnove osporeno rješenje ocijeniti nezakonitim.
            Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbe odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 8. srpnja 2010.

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Us-6558/2009-25

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E!

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

            Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca u upravnom sporu tužitelja D. L., V. L., B. N., S. P., N. K.-K., M. D., Z. V., R. S., akademika prof.dr.sc. P. R., prof. dr.sc. V. R. i dr. M. J. L., svi iz Z., V.br. 10, te M. F., V. G., T. Č., Ž. J.-M., S. M.-R. i S. V., svi iz Z., G. 7 (dvorište), protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/09-02/402, ur. broj: 531-04-1-09-2 od 23. travnja 2009., radi lokacijske dozvole, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2010.

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužba tužitelja B. N., S. P., N. K.-K., M. D., Z. V., R. S., akademika prof.dr.sc. P. R., prof. dr.sc. V. R., dr. M. J. L., M. F., V. G., T. Č., Ž. J.-M., S. M.-R. i S. V., svi iz Z.

r i j e š i o  j e

Obustavlja se postupak po tužbi D. i V. L. iz Z.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv lokacijske dozvole Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, broj: 644/08, klasa: UP/I-350-05/2008-01/862, ur.broj: 251-13-21/102-08-29 od 25. studenog 2008., kojom se, povodom zahtjeva Grada Zagreba, utvrđuju uvjeti za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice – izgradnju ulazno-izlazne rampe, izgradnju energetskog kanala i izgradnju nove podzemne transformatorske stanice 10(20)/0,4 kV, 3x 2000 kVA oznake NTS 1023 Cvjetni prolaz 1, na dijelu kč.br. 3025 k.o. Centar.
Tužitelji u tužbi protiv osporenog rješenja osporavaju zakonitost istog zbog toga što se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, kao i zbog toga što nije pravilno primijenjen zakon. Razlozi za isto se u bitnom nalaze u tome što ne postoji javni interes koji bi opravdavao deniveliranje Varšavske ulice zbog ulaska u unutrašnjost bloka Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gunudlićeva, a koji interes je propisan člankom 59. Odluke o donošenju GUP-a Grada Zagreba kao jedan od uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole. Stoga tužitelji smatraju da je zaključkom od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes za predmetni zahvat u prostoru, Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba prekoračilo svoje ovlasti, na direktnu štetu suvlasnika i korisnika susjednih nekretnina, ali i građana Grada Zagreba, te njegovih posjetitelja. Dodatno s tim u vezi tužitelji ukazuju na članak 13. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kojeg citiraju te zaključuju da je upravo suprotno navedenoj odredbi, zaključkom radi pojedinačnog interesa investitora povrijeđen javni interes. Tužitelji također smatraju da je zaključak takvog sadržaja akt zakonodavne naravi, te da je stoga donošenje istog u nadležnosti Gradske skupštine Grada Zagreba, a ne Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, zbog čega je zahtjev za izdavanjem lokacijske dozvole trebalo odbiti, jer je protivan odredbi članka 59. Odluke o donošenju GUP-a i Statutu Grada Zagreba. Kako je tuženo tijelo navedenu činjenicu propustilo uočiti, to je i osporeno rješenje nepravilno. Daljnja nepravilnost ogleda se u tome što predmetnom lokacijskom dozvolom nije ponuđeno rješenje prometnih problema koji se potenciraju izgradnjom garaže u bloku, slijedom čega istom nisu otklonjene nepravilnosti zbog kojih je u rujnu 2008. tuženo tijelo odbilo prvu lokacijsku dozvolu. Naime, u nastavku postupka utvrđeno je novo „Prometno i funkcionalno rješenje ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici“, koje ne zadovoljava minimum stručnih kriterija, a glavni nedostatak istog jest u tome što se bavi isključivo automobilskim prometom, te ne spominje tramvaj koji se danas kreće Ilicom i koji će biti još više usporen novim automobilima koji će pristizati iz Gundulićeve ulice. Iz sadržaja navedenog Prometnog i funkcionalnog rješenja proizlazi kako je osnovni cilj izrade istog bio u isključivoj funkciji zadovoljenja forme, bez ikakve želje za utvrđivanjem stvarne prometne situacije na promatranom području, a što proizlazi iz njegovog sadržaja, koje je puno netočnih podataka i pogrešnih interpretacija činjenica (npr. analiza prometnog opterećenja i potreba za parkirnim mjestima provedena je prije otvaranja garaže na Tuškancu, nije uzet u obzir sinergijski utjecaj vozila i pješaka na prometno opterećenje u Gundulićevoj ulici, kao i propusna moć Gundulićeve). Nadalje, tužitelji smatraju da je za preuređenje Varšavske ulice potrebno provesti urbanističko-arhitektonski natječaj, a što je određeno odredbom članka 59. GUP-a grada Zagreba, te dodatno člankom 108. stavkom 4. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kojim je propisano da će u postupku izdavanja lokacijske dozvole nadležno tijelo grada pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, što je u ovom slučaju propušteno učiniti. Izgradnjom rampe, za koju je izdana predmetna lokacijska dozvola, nesporno će se smanjiti i kvaliteta života u Varšavskoj ulici, kao i vrijednost okolnih nekretnina, jer će predmetni promet stvoriti novi izvor onečišćenja zraka radi ispušnih plinova i buke, a što je u suprotnosti sa svim utvrđenim dokumentima grada Zagreba. Tužitelji također ističu kako su duboki podzemni iskopi i izgradnja na ovoj lokaciji posebno rizični zbog specifičnih geotehničkih i hidroloških uvjeta, jer potezom Ilice prolazi geotektonski rasjed koji svaku izgradnju većeg kapaciteta sa dubokim podzemnim iskopima čini izuzetno rizičnom, posebno za starije zgrade bez armirano-betonske konstrukcije. U podzemlju bloka i Varšavske ulice prisutne su podzemne vode tako da su velike oscilacije u razini podzemnih voda, što uzrokuje česte poplave u podrumima okolnih zgrada, pa tako i zgrade tužitelja, slijedom čega tužitelji smatraju opravdanom svoju bojazan da izgradnja predmetne ulazno-izlazne rampe povećava mogućnost narušavanja stabilnosti zgrada, pucanja zidova ili urušavanja okolnih zgrada. Tužitelji također smatraju kako se lokacijska dozvola nije mogla izdati za nešto što nije samostalna uporabna cjelina, pri čemu citiraju članak 106. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, zaključujući kako je predmetnom lokacijskom dozvolom grad Zagreb, suprotno toj odredbi, proglasio zahvatom u prostoru nešto što po svojoj naravi ne može biti predmetom samostalne lokacijske cjeline, jer je smisao ulazno-izlazne rampe osigurati kolni pristup nekim budućim novim objektima, pa se ne može niti prostorno, niti funkcionalno od njih odvojiti, već ih je nužno sagledati kao cjelinu. Tužitelji ukazuju i na činjenicu da predmetnu lokacijsku dozvolu nisu primili na znanje svi koji su u postupku njenog izdavanja dali svoja usmena ili pismena očitovanja, te zbog navedenih nedostataka predlažu Sudu da njihovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
Tijekom  sudskog postupka tužitelji su na traženje ovog Suda dostavili izjavu kojom, sukladno članku 147. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima, opunomoćuju tužiteljicu R. S. kao punomoćnika za primanje pismena u predmetnom upravnom sporu.
Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod navoda datih u obrazloženju akta koji se osporava i predlaže Sudu da tužbu odbije. Pri tome u odnosu na navode tužbe kojima se ističe pomanjkanje javnog interesa za predmetni zahvat u prostoru te neovlašteno donošenje zaključka Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., posebno ističe da je s tim u vezi prihvatilo ocjenu prvostupanjskog tijela iz obrazloženja pobijane lokacijske dozvole, kojom je to tijelo odbilo prigovore istovjetnog sadržaja iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, predmetnim zahvatom ostvaruje se priključivanje građevina (podzemnih garaža) planiranih u obuhvatu Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva na komunalnu infrastrukturu, u svemu prema Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, a na neosnovanost citiranih navoda tužbe ukazuje i odredba članka 13. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07), kojom je određeno da u skladu s ciljevima prostornog uređenja nadležna tijela državne uprave, tijela i osobe određeni posebnim propisima i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prosuđuju međusobno javni interes i pojedinačne interese koje moraju poštivati u obavljanju poslova prostornog uređenja, u čemu pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu, te da se javni interes zaštićuje razgraničenjem prostora za javne namjene primjenom odgovarajućih prostornih normi i prostornih standarda. Iz ove odredbe nesporno proizlazi da se javnim interesom smatra razgraničenje prostora za javne namjene sukladno odgovarajućim prostornim normama i standardima, a o čemu se konačna odluka donosi upravo odlukom odgovarajućeg predstavničkog tijela prilikom donošenja određenog prostornog plana. Zbog toga zaključak Gradskog poglavarstva od 30. siječnja 2008., kojim je utvrđen javni interes za određene zahvate navedene u tom zaključku, valja cijeniti kao dodatnu potvrdu sadržaja i planskog rješenja u postupku utvrđivanja konačnog prijedloga naprijed navedenog Detaljnog plana uređenja, a javni interes je, nakon toga, određen i donošenjem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08) od strane Skupštine grada Zagreba. Dakle, upravo onakvo plansko rješenje s razgraničenjem prostora za javne namjene kakvo je prihvaćeno donošenjem navedene Odluke Skupštine grada Zagreba, predstavlja i konačno određen javni interes na prostoru obuhvata citiranog Detaljnog plana uređenja, slijedom čega tuženo tijelo predlaže tužbu tužitelja odbiti.
            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad Zagreb, putem Stručne služe gradonačelnika, Sektora za zastupanje Grada, u odgovoru na tužbu u bitnom ističe kako ista nije osnovana, jer se upravni akti temelje na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, materijalni propis je pravilno primijenjen, te u postupku koji je prethodio donošenju odluka nije učinjena povreda pravila postupka. Naime, u vezi navoda tužitelja u pogledu aktivne legitimacije Grada Zagreba ističe se da se lokacijskom dozvolom utvrđuju prostorne mogućnosti predloženog zahvata u prostoru u odnosu na važeću prostorno-plansku dokumentaciju, te se ista izdaje po zahtjevu podnositelja koji za to ima pravni interes, a pravni interes Grada Zagreba temelji se na odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu, zbog čega je tvrdnja tužitelja kako ne postoji javni interes koji bi opravdavao deniveliranje Varšavske ulice zbog ulaska u unutrašnjost bloka, jednostrana i pravno neargumentirana, budući je uređenje blokova središnjeg dijela „Donjeg grada“ opredjeljenje Grada Zagreba utvrđeno dokumentima prostornog uređenja. Pitanje pak zaštite prava i pravnog interesa zainteresiranih osoba u postupku izdavanja lokacijske dozvole konzumirano je sudjelovanjem stranaka u postupku i dostavom izdanog akta sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji te Zakona o općem upravnom postupku. Predmetna lokacijska dozvola izdana je u skladu s uputama ranijeg drugostupanjskog rješenja od 15. rujna 2008., jer je u ponovljenom dokaznom postupku dopunjen Idejni projekt Prometnim i funkcionalnim rješenjem priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici, izrađenim od strane Instituta prometa i veza iz Zagreba (Mapa 8), a kojim se prikazuje stanje u odnosu na promet prije i poslije namjeravanog zahvata, daje se dinamička strana namjeravanog zahvata, dostavljaju konkretni podaci o ukupnom broju PGM koji se planira u garaži Cvjetni prolaz, o frekvenciji očekivanog prometa i korelaciji s postojećim prometom u Gundulićevoj ulici i široj zoni Donjeg grada. Nadalje, lokacijska dozvola se izdaje i mogućnosti uređenja prostora se utvrđuju za građevnu česticu predloženog zahvata u prostoru, a osporena lokacijska dozvola je izdana te su prostorne mogućnosti gradnje utvrđene za zahvat koji se predlaže na građevnoj čestici koja se, prema Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, nalazi u površinama u kojima je omogućena provedba intervencije kako je definirana Idejnim projektom. Osnovna svrha gradnje i rekonstrukcije prometnica i prometnih površina jest, osim u omogućavanju odvijanja prometa, i u omogućavanju kolnog pristupa na građevne čestice u okolnom prostoru, na način predviđen dokumentom prostornog uređenja, slijedom čega zbog svega navedenog zainteresirana osoba nalazi tužbu tužitelja neosnovanom i predlaže Sudu da istu odbije.
Tužitelji D. i V. L. iz Z. su tijekom predmetnog sudskog postupka, posebnim podneskom od 18. rujna 2009. godine, odustali od tužbe, zbog čega je, temeljem odredbe članka 28. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), Sud riješio kao u izreci rješenja.
            Tužba tužitelja iz izreke ove presude nije osnovana.
            Prema odredbi članka 10. Zakona o upravnim sporovima, upravni akt može se pobijati iz razloga jer u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu ili drugi zakonito donesen propis ili opći akt, jer je akt donesen od nenadležnog tijela i jer se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito jer činjenično stanje nije pravilno utvrđeno ili je iz činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
            Ovaj Sud nalazi da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim zbog postojanja bilo kojeg od razloga navedenih u citiranoj odredbi Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima sveza spisa postupak prije donošenje nižestupanjskih upravnih rješenja proveden je sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj: 76/07 - dalje u tekstu: ZPUG) i Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba („Službeni glasnik grada Zagreba“, br. 16/07 i 2/08 - dalje u tekstu: GUP), a samo osporeno rješenje, nakon postupka provedenog sukladno odredbama navedenih materijalnih propisa, doneseno je u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91 i 103/96), a posebno odredbom članka 209. stavka 2. tog Zakona, kojom je propisano što sve obrazloženje rješenja mora sadržavati, te odredbom članka 245. stavka 2. istog Zakona, koja dopušta drugostupanjskom tijelu, ako je prvostupanjsko tijelo već ocijenilo navode koji se iznose u žalbi, pozivanje na razloge prvostupanjskog rješenja.
            Tuženo tijelo je s tim u vezi iznijelo u osporenom rješenju valjane razloge zbog kojih je žalbe tužitelja ocijenilo neosnovanim, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud, jer su na zakonu utemeljeni.
            Pri tome se tuženo tijelo osnovano pozvalo na odredbe članka 106. i članka 109. ZPUG-a, kojima je propisan sadržaj lokacijske dozvole ovisno o vrsti zahvata u prostoru te obveza ishođenja posebnih uvjeta od  nadležnih tijela prije njenog izdavanja, upravo u svrhu određivanja elemenata konkretnog zahvata u prostoru.
            Prema pak odredbi članka 103. stavka 1. citiranog Zakona, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom, ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, dok je stavkom 2. navedenog članka toga Zakona utvrđeno da je lokacijska dozvola upravni akt koji se izdaje na temelju ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona te u skladu s dokumentima prostornog uređenja i posebnim propisima.
            Dakle, lokacijskom dozvolom se isključivo utvrđuju način i uvjeti pod kojima se određeni zahvat u prostoru može izvesti s osnova važeće prostorno-planske dokumentacije i posebnih propisa koji se tiču konkretnog zahvata u prostoru, te se izdavanjem iste ne stječe pravo građenja (rekonstrukcije) građevine.
            Iz podataka sveza spisa proizlazi da je lokacijska dozvola od 25. studenog 2008. donesena u ponovnom postupku, nakon što je ranijim drugostupanjskim rješenjem od 15. rujna 2008. poništena prethodno izdana lokacijska dozvola od 15. srpnja 2008. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz uputu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, osobito u odnosu na nedostatke utvrđene glede posebnih uvjeta iz područja prometa odnosno nepotpunost prometnog rješenja za planirani zahvat u prostoru.
            U nastavku postupka prvostupanjsko tijelo je otklonilo uočene nedostatke te je predmetnu lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice izdalo primjenom odredaba GUP-a Grada Zagreba, kao dokumenta prostornog uređenja iz naprijed citirane zakonske odredbe, temeljem kojeg se predmetna parcela (k.č. br. 3025 k.o. Centar), prema kartografskom prikazu 1. „Korištenje i namjena prostora“ nalazi u površinama infrastrukturnih sustava (oznaka IS), prema kartografskom prikazu 3. „Prometna i komunalna infrastrukturna mreža“ – 3a Promet – u koridoru javno-prometne površine, prema kartografskom prikazu 4. „Uvjeti za korištenje i uređenje prostora 4a – „Urbana pravila“, u zoni 1.2“ - zaštita, uređenje i dogradnja povijesnih graditeljskih cjelina, te prema kartografskom prikazu 4d. Nepokretna kulturna dobra, unutar Povjesno urbane cjeline Grad Zagreb na području kulturnog dobra -  Povjesna urbana cjelina Grad Zagreb.
            Uvjeti koji moraju biti ispunjeni za gradnju u navedenoj zoni definirani su, između ostalog, odredbom članka 59. GUP-a, na koju se osnovano pozivaju i upravna tijela, a koja dopušta uređenje dvorišta tako da je u unutrašnjosti bloka moguća rekonstrukcija, gradnja zamjenskih i novih građevina i garaža za potrebe bloka, uz mogućnost intervencije u niveleti javno-prometnih površina, ako nije moguće na drukčiji način i postoji javni interes (opća pravila – alineja 7).
            Javni interes za predmetni zahvat u prostoru, i po ocjeni ovog Suda, ostvaren je ne samo temeljem zaključka Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 30. siječnja 2008. („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 1/08), već osobito temeljem Odluke o donošenju Detaljnog plana uređenja Ilica – Preobraženska - Preradovićev trg – Varšavska - Gundulićeva („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 1/08 - dalje u tekstu: DPU), kojom je izričito utvrđena gradnja garaža pod građevinama M2-1, M2-2a i M2-19 za potrebe bloka (članak 17.), uz povezivanje podzemnih etaža tih građevina kolnim prolazom na planiranu kolnu rampu u Varšavskoj ulici (članak 29.-B.2-građevina M2-1 stavak 4. i građevina M2-2a stavak 5.), bez koje dakle ne bi bila niti moguća realizacija građevina na način planiran navedenim DPU-om, a kojeg je donijela upravo Gradska skupština Grada Zagreba, kao predstavničko tijelo.
            Navodi pak tužitelja o upitnoj zakonitosti citiranog Zaključka i DPU-a nisu od utjecaja na izdavanje predmetne lokacijske dozvole. Ovo iz razloga jer se lokacijska dozvola, kao upravni akt, izdaje i temeljem općih akata donesenih od strane tijela jedinice lokalne samouprave, dok je ocjena zakonitosti takvih akata stvar posebnog postupka kod za to nadležnih tijela (Ustavni sud Republike Hrvatske), te o tome nisu ovlaštena odlučivati upravna tijela, a niti ovaj Sud.
            Na predloženi zahvat u prostoru, sukladno članku 109. ZPUG-a, pribavljeni su posebni uvjeti nadležnih tijela i pravnih osoba, a koji su, svaki u okviru svojih ovlasti, sukladno posebnim propisima i pravilima struke, utvrdili uvjete pod kojima je predmetni zahvat moguće izvesti, a koji predstavljaju sastavni dio lokacijske dozvole (točka II izreke).
            S tim u vezi pribavljeni su i posebni uvjeti Odjela za promet Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 10. listopada 2008. godine na Idejni projekt koji je dopunjen, u skladu s uputama iz ranijeg drugostupanjskog rješenja od 15. rujna 2008., Prometnim i funkcionalnim rješenjem priključka ulazno-izlazne rampe za garaže Cvjetni prolaz u Varšavskoj ulici od rujna 2008. (Mapa 8), a u kojem su dati proračuni te grafički i tekstualni prikaz predviđenih prometnih tokova generiranih izgradnjom podzemne garaže u sklopu poslovno-stambenog kompleksa „Cvjetni prolaz“, sa zaključkom da će se ti prometni tokovi uklopiti u postojeće kapacitete prometne mreže zone bez značajnijih negativnih utjecaja na dinamiku odvijanja prometnih otkova i bez značajnijih smanjenja razine usluge ključnih raskrižja u prometnoj zoni. Navedenim posebnim uvjetima prihvaćeno je predloženo prometno rješenje, uz obvezu pridržavanja izrijekom određenih uvjeta i podzakonskih propisa, zbog čega Sud nalazi neosnovanim prigovore iz tužbe kojima tužitelji općenitim tvrdnjama osporavaju sadržaj naprijed navedenog prometnog rješenja iz Idejnog projekta sačinjenog po stručnoj ustanovi upravo za područje prometa (Institut prometa i veza iz Zagreba).
            Nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari niti prigovori tužitelja kojima se ukazuje na opasnost od podzemnih iskopa, podzemnih voda, narušavanja stabilnosti zgrada i sl. Ovo stoga jer se lokacijskom dozvolom ne stječe pravo građenja, već je za njeno izdavanje odlučna samo činjenica da li je zatraženi zahvat u prostoru moguć s osnova prostorno-planske dokumentacije, dok je pitanje podzemnih voda i stabilnosti susjednih građevina te okolnog tla stvar postupka izdavanja odobrenja za građenje, koje se, između ostalog, ne može izdati bez statičkog računa kojem prethode geomehanička ispitivanja tla i druge potrebne predradnje neophodne prije pristupanja samoj gradnji, kako je to i uvjetovano točkom I. 9. izreke predmetne lokacijske dozvole.
            Neodlučni su za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja i prigovori tužitelja usmjereni na to da se lokacijska dozvola nije mogla izdati za zahvat koji nije samostalna uporabna cjelina. Ovo stoga jer je upravo člankom 106. stavkom 1. alinejom 11. ZPUG-a, a ovisno o vrsti konkretnog zahvata, propisana mogućnost faznog građenja pojedinih cjelina zahvata u prostoru, čemu je ovdje udovoljeno. Naime, iako to u dispozitivu nije izričito navedeno, iz sadržaja lokacijske dozvole nesporno proizlazi da je izgradnja rampe, kao pojedinačne građevine u sklopu Varšavske ulice, u funkciji gradnje izrijekom planiranih građevina unutar bloka određenog DPU-om (osobito podzemnih garaža), te zajedno s njim čini plansko rješenje tog područja, čija konačna realizacija ovisi ne samo o dinamici izdavanja lokacijskih dozvola za sve pojedinačne zahvate unutar bloka koji su izravno vezani jedan na drugog, već i o ispunjenju drugih zakonom propisanih pretpostavki, osobito izdavanju odobrenja za građenje bez kojeg se niti ne može pristupiti konkretnoj gradnji.
            Nadalje, nisu pravno odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja niti prigovori tužitelja koji se odnose na potrebu provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja za predmetni zahvat u prostoru odnosno na potrebu pribavljanja mišljenja povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta. Naime, točno je da odredba članka 108. stavka 4. ZPUG-a propisuje kako je nadležno upravno tijelo velikog grada u postupku izdavanja lokacijske dozvole dužno pribaviti mišljenje povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, osim u slučaju kada je izrađen na temelju prethodno provedenog natječaja, čija je obveza provođenja propisana za cjelovito uređenje javnih prostora (trgova, parkova i pješačke zone) odredbom članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). U konkretnom slučaju, međutim, i po ocjeni ovog Suda ne radi se o takvom, cjelovitom uređenju javnog prostora Varšavske ulice kakvog ima u vidu citirana podzakonska norma, već o jedino mogućem kolnom pristupu (ulazu-izlazu) podzemnim garažama planiranim DPU-om, zbog čega ovdje nije ni postojala obveza provođenja urbanističko-arhitektonskog natječaja.
Uvidom pak u ovosudski spis, broj Us-4824/2009, koji se odnosi na lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju Varšavske 6, proizlazi da je u tom postupku prvostupanjsko tijelo pribavilo mišljenje Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta grada Zagreba, klasa: 350-05/08-01/393 od 08. kolovoza 2008., na Idejni projekt tvrtke CONAR d.o.o., broj 05/08 od lipnja 2008., a sadržaj kojeg projekta je, između ostalog, i postizanje pješačke spojnice u režimu javnog korištenja između planiranog Cvjetnog prolaza i Varšavske ulice, što je vidljivo i na nacrtima koji su sastavni dio tog projekta, a u kojima je prikazana veza između stambeno-poslovne građevine Varšavske 6 i ulazne rampe po projektu rampe, dakle upravo rampe koja je predmet ovog postupka. Stoga Sud nalazi da u konkretnom slučaju izdavanjem predmetne lokacijske dozvole nisu povrijeđene naprijed citirane odredbe članka 108. stavka 4. ZPUG-a i članka 59. GUP-a (opća pravila – alineja 9.). 
            Kako Sud u upravnom sporu zakonitost upravnog akta ocjenjuje upravo na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a iz kojih proizlazi da je predmetna lokacijska dozvola izdana u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom koja omogućava rekonstrukciju Varšavske ulice na način opisan tom dozvolom, to Sud nije našao osnove osporeno rješenje ocijeniti nezakonitim.
            Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), odlučiti kao u izreci ove presude, a temeljem članka 28. istog Zakona, kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 8. srpnja 2010.

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Us-10946/2008-5

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E!

P R E S U D A

            Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca u upravnom sporu tužiteljice T. S. iz Z., koju zastupa Z. Z. B., odvjetnica iz Z., te tužiteljice D. Š. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. Š. iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/08-02/1217, ur.broj: 531-04-1-08-2 od 15. rujna 2008., radi lokacijske dozvole, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2010. 

p r e s u d i o   j e

Tužbe se odbijaju.

Obrazloženje

            Osporenim rješenjem tuženog tijela, povodom žalbi tužiteljica i drugih izrijekom navedenih žalitelja, poništava se lokacijska dozvola izdana od Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, broj: 393/08, klasa: UP/I-350-05/2007-01/2383, ur.broj: 251-13-21/102-08-13 od 15. srpnja 2008. godine i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
            Navedena lokacijska dozvola izdana je povodom zahtjeva Grada Zagreba za rekonstrukciju dijela Varšavske ulice – izgradnju ulazno-izlazne rampe, izgradnju energetskog kanala i izgradnju nove podzemne transformatorske stanice 10 (20)/0,4 kV, 3 x 2000 kVA oznake NTS 1023 Cvjetni prolaz 1, na dijelu k.č. br. 3025 k.o. Centar.
            Protiv osporenog rješenja tuženog tijela pokrenuli su upravne sporove tužiteljica T. S., tužbom koja je zaprimljena u ovom Sudu pod brojem Us-10946/2008 i tužiteljica D. Š., tužbom zaprimljenom pod brojem Us-11186/2008.
            U tužbi pod brojem Us-10946/2008 tužiteljica T. S. navodi kako u cijelosti ostaje kod svojih obrazloženih navoda žalbe jer smatra da nisu postojali uvjeti za izdavanje lokacijske dozvole za opisanu ulazno-izlaznu rampu, što u naravi predstavlja predviđeni zahvat, a ne kako se to navodi „rekonstrukcija dijela Varšavske ulice“. Iz priloženih idejnih projekata jasno slijedi da se ne vrši rekonstrukcija ulice, te radi te rekonstrukcije gradi rampa za vozila, već naprotiv jasno slijedi da se donesenom lokacijskom dozvolom predviđa izgradnja ulazno-izlazne rampe za vozila, i to u pješačkoj zoni Grada Zagreba, a bez ikakve realne potrebe. Naime, nije dopustivo navoditi da se predmetna rampa gradi radi potrebe pristupa u planirane garaže u bloku, kada je notorno da garaža u bloku nema, da nema niti lokacijske dozvole za izgradnju tih garaža i da stoga predviđena rampa ne predstavlja nikakvu „uporabnu cjelinu“, a osobito ne samostalnu uporabnu cjelinu. Kod takvog stanja stvari nije dopustivo smatrati, kao što to čini tuženo tijelo, da predviđena izgradnja rampe predstavlja zahvat u prostoru u smislu zakonskih odredaba. Opisano obrazloženje tuženog tijela nije prihvatljivo i stoga tužiteljica ovom tužbom ponovno upozorava na, ne samo pogreške u postupanju upravnih tijela, već i na kontradiktornost stava tuženog tijela i nedopustivost donošenja lokacijske dozvole za rampu koja jedino i isključivo može služiti kao pristup trafostanici, zbog čega tužiteljica predlaže Sudu da njenu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            U tužbi pod brojem Us-11186/2008, tužiteljica D. Š. ističe da, unatoč činjenici što je rješenjem tuženog tijela poništena lokacijska dozvola broj: 393/08 za izgradnju ulazno-izlazne rampe u Varšavskoj ulici, pobija navedeno konačno rješenje zbog toga što u rješavanju žalbe tužiteljice, kao i ostalih žalitelja na rečenu lokacijsku dozvolu, tuženo tijelo nije uzelo u obzir činjenicu da je o istom predmetu do sada donijelo već dva konačna rješenja, i to rješenje od 5. prosinca 2007. kojim je poništilo lokacijsku dozvolu 844/07 od 8. kolovoza 2007., te rješenje od 30. listopada 2007., kojim je poništilo lokacijsku dozvolu 763/07 od 17. srpnja 2007. Nadalje, tuženo tijelo je zanemarilo činjenicu da se radi o projektu HOTO GRUPE koji unutar cijelog bloka Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva ima namjeru izgraditi stambeno-poslovni kompleks s garažama koje se grade u dubini od cca 21 m, za koje je previđen ulaz iz Gundulićeve za interventna vozila kroz kolni ulaz zgrade Gundulićeva 5, a za sva ostala vozila preko kolne rampe iz Varšavske ulice, s tim da nigdje nije posebno naznačeno s kojim brojem vozila se računa odnosno koliko će PGM imati te podzemne garaže. Za taj cjeloviti projekt bloka bila je izdana lokacijska dozvola br. 844/07, koju je drugostupanjsko tijelo odbilo. Unatoč činjenici da je izgradnja glavne garaže predviđena na parceli 2237, tuženo tijelo je očito previdjelo činjenicu da se na toj parceli nalazi još uvijek ključna građevina sa svim ostalim pratećim građevinama kojima je vlasnik i koje koristi Stomatološki fakultet, te se na istoj parceli u ovom trenutku neće ništa niti graditi, pa se tako prolaz „Cvjetni trg“ ne može realizirati jer ne vodi nikamo, kao što niti predmetna ulazno-izlazna rampa ne vodi nikamo, budući je ulaz za vozila u taj kompleks predviđen ispod zgrade Varšavska 6, za koju još uvijek nisu riješeni vlasnički odnosi. Buduća prodaja nekretnina izgrađenih na navedenoj parceli podliježe javnom natječaju, pa se ne može predvidjeti što će se dogoditi poslije prodaje i tko će biti kupac, a podzemni prolaz za vozila je predviđen upravo ispod te parcele. Prema tomu, rampa će služiti isključivo za garaže koje će se izgraditi na dijelu bivše tiskare u Preobraženskoj ulici i ex kina Zagreb, a to znači ne za javnu potrebu, već za potrebu privatnog investitora, što će biti plaćeno novcem građana grada Zagreba, zbog čega je više nego sumnjiva angažiranost Grada Zagreba u tom projektu. S obzirom na izneseno tužiteljica smatra da se parcijalnim lokacijskim dozvolama, koje se stalno ispravljaju prema rješenjima tuženog tijela, želi svakako izgraditi ulazno-izlazna rampa u Varšavskoj, o čemu govori i hitno donošenje DPU za citirani blok („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 1/08), koji je ozakonio sve dotadašnje propuste napravljene u lokacijskim dozvolama, te koji je napravljen točno prema projektu HOTO GRUPE i s oznakama i rješenjima danim u lokacijskoj dozvoli 844/07, ne vodeći računa niti o javnim prosvjedima građana Grada Zagreba, žalbama vlasnika nekretnina na okolnim parcelama, neriješenim vlasničkim pitanjima i devastiranju središta Grada Zagreba s nesagledivim posljedicama i štetom za okoliš. Na kraju tužiteljica ističe kako se za predmetnu izgradnju ne može načiniti jedno realno prometno rješenje, jer je promet u Gundulićevoj ulici, naročito na križanju s Ilicom, već sada toliko zagušen da ulazno-izlazna rampa u Varšavskoj to stanje može samo pogoršati, pogotovo kada se nigdje ne spominje broj vozila koji će tijekom dana ulaziti i izlaziti iz dijela garaža u bloku Cvjetnog prolaza, slijedom čega tužiteljica predlaže Sudu da njenu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
            Kako ove tužiteljice svojim tužbama osporavaju zakonitosti  istog upravnog akta, to je Sud, temeljem odredbe članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91-84/08), a u vezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), navedene predmete spojio radi zajedničkog rješavanja i donošenja zajedničke presude.
            Tuženo tijelo u odgovorima na tužbe ostaje u cijelosti kod navoda datih u obrazloženju akta koji se osporava i predlaže Sudu da tužbe tužiteljica odbije.
            Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad Zagreb, nije dostavila odgovor na tužbe.
            Tužbe nisu osnovane.
            Prema odredbi članka 242. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91 i 103/96), ako drugostupanjsko tijelo nađe da će nedostatke prvostupanjskog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupanjsko tijelo, ono će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu u kojem pogledu treba postupak upotpuniti.
            U ovom predmetu za donošenje pravilne i na zakonu utemeljene odluke bilo je potrebno prethodno utvrditi da li je namjeravani zahvat u prostoru – rekonstrukcija Varšavske ulice na dijelu k.č. br. 3025 k.o. Centar, u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom za to područje, konkretno Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 16/07 i 02/08), a prema kojem se, između ostalog, planirani zahvat nalazi u površinama infrastrukturnih sustava (oznaka IS), u koridoru javno-prometne površine. Za razliku od prvostupanjskog tijela, tuženo tijelo je ocijenilo da činjenično stanje s tim u vezi nije pravilno i u potpunosti utvrđeno, a za takav svoj stav je u obrazloženju osporenog rješenja navelo valjane razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.
            Naime, tuženo tijelo je vrlo detaljno i konkretno iznijelo nedostatke utvrđene u lokacijskoj dozvoli i Idejnom projektu, broj: B.P. 52707 od prosinca 2007., označenom kao njen sastavni dio, a koji se prvenstveno odnose na nepotpunost Idejnog projekta glede planiranog prometnog rješenja (nije prikazano funkcionalno rješenje – stanje u odnosu na promet prije i poslije zahvata, nije razvidan broj PGM, nepoznata je frekvencija prometa na tom području i dr.), u vezi s čim tuženo tijelo posebno naglašava da posebni uvjeti Odjela za promet Grada Zagreba od 29. veljače 2008. ne sadrže rješenja prometa koja čine pretpostavku za odobrenje predmetnog zahvata, pri čemu ukazuje i na neusklađenost tog Idejnog projekta sa Studijom prometnog povezivanja Gornjeg Grada s Donjim Gradom u središtu Zagreba, broj: PS-176/07 od ožujka 2007., osvrčući se i na sadržaj same Studije, uz upozorenje da spisu nisu priloženi podaci o verifikaciji iste.
            Prema tomu, jer u postupku nije nedvojbeno utvrđeno da li se na predmetnoj lokaciji može izvršiti zatražena rekonstrukcija na način i pod uvjetima određenim poništenom lokacijskom dozvolom, to, i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice za zakonito rješenje ove upravne stvari nisu na pravilan i potpun način utvrđene.
            Radi navedenog, Sud nalazi da poništavanjem lokacijske dozvole i vraćanjem predmeta na ponovni postupak, uz uputu prvostupanjskom tijelu u kom pravcu treba nadopuniti postupak i otkloniti utvrđene nedostatke, nije povrijeđen zakon tužiteljicama na štetu. S tim u vezi valja dodati da u ponovnom postupku tužiteljice mogu isticati sve prigovore istaknute u tužbama, koje je prvostupanjsko tijelo dužno ocijeniti prije donošenja nove odluke u ovoj stvari, a što je nastavno u predmetnom upravnom postupku i učinjeno izdavanjem nove lokacijske dozvole od 25. studenog 2008., koja je predmet upravnog spora, broj: Us-2609/2009.
            U odnosu pak na prigovor tužiteljice D. Š. da tuženo tijelo nije vodilo računa o svojim ranijim rješenjima donesenim o istom predmetu, i to drugostupanjskom rješenju od 30. listopada 2007. kojim je poništena lokacijska dozvola od 17. srpnja 2007. te drugostupanjskom rješenju od 5. prosinca 2007. kojim je poništena lokacijska dozvola od 8. kolovoza 2007., ističe se da su navedene lokacijske dozvole, čija je zakonitost ocijenjena citiranim drugostupanjskim rješenjima, donesene povodom zahtjeva HOTO GRUPE d.o.o. iz Zagreba, o kojem je odlučeno temeljem tada važeće prostorno-planske dokumentacije odnosno Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba iz 2003. godine („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 14/03-3/07), dok se u predmetnoj upravnoj stvari radi o zahtjevu Grada Zagreba, ovdje zainteresirane osobe, koji je podnesen tijekom 2007. godine nakon što je stupio na snagu novi Generalni urbanistički plan Grada Zagreba, a temeljem koje je i donesena odluka u konkretnom slučaju. Stoga se ovdje ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, zbog čega rješenja na koja ukazuje imenovana tužiteljica nisu od utjecaja na daljnji tijek ovog postupka.
            Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbe kao neosnovane odbiti.

U Zagrebu, 8. srpnja 2010.